Nele Karajlić: Bez utopije nema rok scene

Odstupili smo od pravila koja su uspostavili utemeljivači tog nazovimo pravca. Nemam uvid u to šta se dešava danas na sarajevskoj rok sceni; u stvari, nemam uvid šta se dešava sa rok muzikom uopšte. U svijetu je isto totalna kriza autora i kriza osnovne ideje koja gura rok muziku, a to je utopijska slika svijeta. To je ono što su industrija i "šou-biz", kako ga zovu, uspjeli da ubiju. A bez utopije nema ni roka.

Ovo je za "Glas Srpske" rekao Nele Karajlić, pjevač i vođa "Zabranjenog pušenja", benda koji je u bivšoj Jugoslaviji ostavio značajan trag na tadašnjoj muzičkoj sceni, a danas, u novoj postavi i u saradnji sa rediteljem Emirom Kusturicom, doživljava svjetsku afirmaciju i puni hale u gradovima na svim kontinentima. Koncert u Beogradskoj areni, na najveći praznik nekadašnje države, jedan je u nizu koje "Zabranjeno pušenje" drži u okviru svoje svjetske turneje.

* GLAS: Koliko vam je značajan koncert u Beogradu 29. novembra? Datum je slučajno došao, ali u čitavoj vašoj karijeri slučajnosti poprimaju epski karakter.

KARAJLIĆ: Naša istorija je toliko bogata i nepredvidiva i da smo izabrali bilo koji datum, to bi se poklopilo sa nekim svecem, rođendanom, bitkom, praznikom, bježanijom... Ovoga puta to se poklopilo sa Danom Republike.

* GLAS: Šta ćete izvesti u Beogradu? Najavili ste da neće biti redovan repertoar, koji inače izvodite.

KARAJLIĆ: Kada sviramo u Srbiji, imamo jednu vrstu koktela između onih - kako raja kaže - starih pjesama i ovoga što sada radimo. Taj koncept smo prvi put upotrijebili u aprilu, kada smo svirali u Novom Sadu i bilo je izvanredno. Kada se to pomiješa, tačno se vidi da obje koncepcije dolaze iz istog izvora. Jednostavno, ovo što sada radimo u uskoj je rodbinskoj vezi sa oni sto smo radili nekad.

* GLAS: Upravo ste se vratili iz Rusije. Gdje ste tačno nastupali?

KARAJLIĆ: Svirali smo u Moskvi i Sankt Peterburgu, pa smo sletjeli u Solun i na kraju završili u Portugaliji i Španiji.

* GLAS: Da li postoji razlika u reakciji publike u Rusiji, u odnosu na Španiju i Portugaliju ili, recimo, Južnu Ameriku i naše krajeve?

KARAJLIĆ: Ne previše. Sve su to mladi ljudi sa sličnim pogledom na svijet; oni koji vole da čuju nešto što nije puka industrija, što nosi u sebi autorski pečat.

* GLAS: Postali ste, kao bend, antiglobalistička ikona. Nekako paradoksalno, ne čini li vam se da se to dogodilo baš zbog globalizacije?

KARAJLIĆ: Mi smo antiglobalisti, ali nismo ikone. Hvala. No, naš put po svijetu nije bio popločan globalnim televizijskim mrežama ili radio stanicama, niti su nas naši izdavači, "Univerzal" i "Barkli", nešto tetošili i forsirali. Kamo sreće. Naprotiv. Naša glavna uzdanica u početku su bili Emirovi filmovi, a zatim uporno i konstantno sviranje na svim mogućim mjestima. I tako 10 godina.

* GLAS: Albumom "Ja nisam odavle" stavili ste tačku na jedno svoje profesionalno i možda životno poglavlje. Kada ste počeli da radite muziku za film "Crna mačka, beli mačor", da li ste imali predstavu o tome kao o novom početku ili je sve opet ispalo slučajno?

KARAJLIĆ: Ja nisam odavle je, u stvari, konekcija između starog i novog. Naravno da nismo imali nikakav plan. Bilo nam je drago što nas je Emir pozvao da mu radimo muziku i bilo nam je drago što smo imali apsolutnu slobodu u stvaranju. To mi je, ovako, najljepše studijsko iskustvo. Potpuno rasterećeni počeli smo da radimo nešto novo, nešto što nema nikakve veze sa onim što smo radili ranije. I niko ti ne stoji nad glavom i nema nikakve presije da mora da bude dobro, hit, da raja voli itd., itd. Bili smo slobodni u punom smislu te riječi. Tek kad smo sve završili, shvatili smo da smo napravili nešto svježe, jedan potpuno drugačiji zvuk od svega što smo do tada slušali. Tada smo i olučili da to probamo da sviramo uživo.

* GLAS: Poseban kuriozitet "Zabranjenog pušenja" su teme o kojima ste pjevali, među kojima je veoma malo ljubavnih. Zašto ste bili, za razliku od mnogih drugih grupa, udaljeni od te tematike?

KARAJLIĆ: Najveći uticaj na naše tekstove imala je sredina u kojoj smo živjeli i suludi motiv da muzikom možemo da promijenimo svijet. Bili smo uvjereni da ako kroz naše pjesme upiremo u probleme društva - čiji smo bili sastavni dio - možemo da učinimo nešto za njegovo poboljšanje. Otuda takav pristup onome što smo radili. Što se ljubavnih pjesama tiče, tu smo deficitarni. Možda zbog toga što nismo nikad imali neke velike ljubavne probleme.

* GLAS: Koliko je ostalo od Sarajeva koje ste voljeli ili je ono sačuvano samo u vašim pjesmama?

KARAJLIĆ: Ostala je znatiželja da kada prelijećem avionom pokušam da vidim stadion "Koševo", "Grbavicu" ili "Skenderiju", ono što se sa deset hiljada metara može primijetiti. To se rijetko događa, jer je grad obično prekriven maglom.

* GLAS: Krećete se, u pjesmama, u širokom krugu - vozili ste se kroz kanjon Drine, bdjeli na straži pored Prizrena, "ginuli" na beogradskom asfaltu, lutali kroz vrletne bosanske planine. Šta je u centru vašeg pjevanja - sudbina običnog čovjeka ili nešto drugo, veće, snažnije, univerzalnije?

KARAJLIĆ: Uvijek počinješ sa čovjekom u centru događaja. Njega smještaš u određeni socijalni ili politički kontekst. Stavljaš mu problem za vrat i tjeraš ga da ga riješi. Na kraju donosiš naravoučenije. Mora se rimovati i mora imati jasan metar u stihu. To je postulat novog primitivizma, od kojeg ni dan-danas nismo odustali.

* GLAS: U pjesmi "Ljubav udara često tamo gdje ne treba i kad joj se čovjek najmanje nada" stoji definicija da ljubav pobjeđuje svako zlo, pa čak i posljedice bratoubilačkog rata. Da li je ta pjesma bajka ili realnost?

KARAJLIĆ: Realnost, naravno. Tlo na kojem živimo sklono je da realnost prebacuje u fikciju i obrnuto. Jedan stih ima veću snagu od hiljade televizijskih izvještaja i tona istorijske građe. Milan i Fazila su već baba i djed.

* GLAS: Da li cijela istorija srpskog naroda staje u stih - od istorijskog AVNOJ-a, do izbjegličkog konvoja, preko Sremske Rače?

KARAJLIĆ: Seobe i deobe. Nema smrti.

* GLAS: Nema sumnje da imate i mnogo poklonika u Republici Srpskoj. Možemo li očekivati neki skoriji koncert u Banjoj Luci, s obzirom na to da ovdje niste svirali deset godina?

KARAJLIĆ: Prvom prilikom. Radujem se tom susretu.

* GLAS: I kada saberete sve što ste vidjeli, čuli, saznali, možete li odgovoriti na pitanje - "da li smo postali Švabe u dotiranom filmu"?

KARAJLIĆ: Naravno. Posljednjih pet stotina godina narodi na Balkanu igraju ulogu statiste u velikim istorijskim filmovima. Volio bih konačno vidjeti kako nas naprednije i razvijenije civilizacije ostavljaju na miru. Taj film još nismo gledali.

MTV

Imamo pjesmu koja se zove "Fuch you MTV". Ne postoji sala na planeti u kojoj smo svirali, a da publika zdušno i bezrezervno ne pjeva sa nama taj jednostavni refren. Koliko je nama dosadio turbo folk, toliko su oni siti MTV-ja. Zato "Fuck you MTV ", rekao je Nele Karajlić.

Sredina

Najveći uticaj na naše tekstove imala je sredina u kojoj smo živjeli i suludi motiv da muzikom možemo da promijenimo svijet. Bili smo uvjereni da ako kroz naše pjesme upiremo u probleme društva - čiji smo bili sastavni dio - možemo da učinimo nešto za njegovo poboljšanje. Otuda takav pristup onome što smo radili. Što se ljubavnih pjesama tiče, tu smo deficitarni. Možda zbog toga što nismo nikad imali neke velike ljubavne probleme.

Zabranjeno pušenje - Od istorijskog AVNOJ-a /video/

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.