Nek vam je knjiga u uzglavlju

Društvo ljubitelja pisane riječi "Most" u spomen-biblioteci, koja nosi ime slavnog pisca, održalo je književno veče, a učenici Srednje škole "Ivo Andrić" su misli iz Andrićevih djela govorili pored spomenika književniku svjetskog glasa, pored ćuprije na Drini.

Na spomen-obilježje od bijelog mermera učenici su položili bukete svježih crvenih ruža.

Tako je to u Višegradu od 1975. godine, 13. marta, dana kada je u Beogradu prestalo da kuca srce srpskog pisca i sugrađanina Višegrađana.

Profesor u penziji Božidar Polić se prisjeća da je delegacija višegradske opštine sastavljena od radnika iz oblasti kulture posljednja držala počasnu stražu Ivi Andriću u sali za kremaciju.

- Sjećam se da je na polaganju urne sa pepelom majstora pisane riječi na Novom groblju u Beogradu u ime Višegrada prisustvovala i direktorka Narodne biblioteke iz grada na Drini Milojka Mikavica. Andrić je prilikom svojih posjeta gradu svog djetinjstva obavezno svraćao u biblioteku, darivao je novcem za nabavku novih knjiga.

Ni danas neću zaboraviti riječi ovog skromnog, smjernog i tihog čovjeka, koji je malo govorio, ali mu je svaka izgovorena riječ bila zlata vrijedna. "U svom stanu, kući iznad kreveta postavite malu policu i na nju bar nekoliko knjiga. Nek vam je knjiga u uzglavlju", poručio je Andrić, a prisjeća se profesor Polić.

Vječita dilema u gradu u kojem je Andrić završio osnovnu školu je koliko su se Višegrađani odužili čovjeku koji je u svojim djelima proslavio njihov grad.

Mnogi smatraju da je to veoma skromno, misleći i na Mehmed-pašu Sokolovića, zadužbinara ćuprije na Drini i pisca koji ga je hronikom romanom, čija se radnja proteže u četiri vijeka, ovjenčao neprolaznom književnom slavom. Mehmed-paša Sokolović je Višegradu, tada maloj turskoj kasabi, podario veličanstvenu građevinu sa 11 vitkih lukova.

Ivo Andrić je u svojim literarnim i filozofsko-simboličkim razmišljanjima o mostu istakao snagu njegove trajnosti i neuništivosti, ali i ljepotu građevine, "kojoj na svetu ravne nema" i na koju su Višegrađani s generacije na generaciju iznad svega ponosni.

Za Andrića je "njegov vek, iako smrtan po sebi ličio na večnost, jer mu je kraj nedogledan". Očaran ljepotom ćuprije, čiji se svodovi ogledaju u pokatkad mirnoj površini vode, ona je za njega "neobičan đerdan u dve boje koje trepere na suncu".

Most je za radoznalog dječačića, koji svijet vidi kroz okvir prozora svoje sobe, čija je polovina pokrivena siluetom ćuprije na Drini, "savršen i čudan u svojoj lepoti" ili je "čudna arabeska na zelenoj vodi, među tamnim brdima".

Andrić , na kraju romana "kad je most grozno i dušmanski presečen po polovini" vidi njegovu pobjedu nad bezdanom i zlom, jer "izlomljene strane prekinutih lukova bolno teže jedna ka drugoj".

I na kraju veliki pisac i mislilac zaključuje da u Višegrađanima uvijek preovladava nesvjesna filozofija ovog grada "da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija".

Filozofskim i univerzalnim porukama u romanu Andrić je uputio brojne poruke o životu i svojim Višegrađanima i ljudima na svim svjetskim meridijanima.

Nauka o životu, odnosu dobra i zla, vezi između straha i neizvjesnosti, ponavljanju događaja i sudbina, neminovnosti istorijskih promjena, ali i snazi i nemoći čovjeka ili o njegovom humanizmu, kao iz svetih pisma, čita se iz Andrićevog romana i brojih pripovjedaka, čija je radnja u vezi sa Višegradom i njegovom okolinom.

Ti toponimi, sela i naselja, brda i bregovi, planine i klisure, zahvaljujući romansijeru, urezani su u misli čitalaca ovog štiva iz cijelog svijeta. I to je Andrićev dug prema zavičaju.     

Višegrađani su se trudili da se bar na skroman način oduže "svojoj" i svjetskoj književnoj veličini.

Godinu poslije njegove smrti, grupa kulturnih entuzijasta osniva kulturnu manifestaciju njemu posvećenu pod poetičnim nazivom "Višegradska staza".

Profesor književnosti i veliki poznavalac Andrićevog djela Dragiša Stanojčić se sjeća da se dugo raspravljalo kako da se da ime manifestaciji koja će imati, tada, jugoslovenski karakter.

- Sjetili smo se Andrićevog eseja "Staze", u kojem se kaže: "Na početku svih staza i puteva u osnovi same misli o njima stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put u životu prohodao. Bilo je to u Višegradu..." . Ovaj kulturni događaj preživio je sve nedaće, pa i one ratne i svake godine se održava u Višegradu - kaže Stanojčić.

Na Andrića, njegovo djelo i dane gdje je proveo djetinjstvo i odakle je išao u osnovnu školu podsjeća i omanja kuća na lijevoj obali Drine. Kada je postao već poznato književno ime Ivo je 1953. godine kuću poklonio opštini, a opštinska vlast, na iznenađenje mnogih, ovo zdanje prodaje porodici Ploskić. Kad je Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Višegrađani pokušavaju da otkupe njegovu kuću, ali bez uspjeha.

- Jedino što je tadašnji Socijalistički savez uspio je da se 1976. godine na njen zid postavi mala mermerna ploča na kojoj i piše: "U ovoj kući je proveo djetinjstvo nobelovac Ivo Andrić. Poslije otadžbinskog rata i ulica u kojoj se kuća nalazi dobila je piščevo ime", kaže hroničar višegradskih zbivanja Ljubomir Mutapčić.

Na desetu godišnjicu od Andrićeve smrti za vrijeme održavanja Devete "Višegradske staze" 1985. godine njegov drug, putopisac Zuko Džumhur otkrio je pored ćuprije spomen-obilježje od bijelog mermera čovjeku koji je perom proslavio ovaj kraj. Spomenik krajputaš u obliku otvorene knjige sa pozitivom i negativom piščevog lika uradio je akademski vajar Ljupko Antunović, a na njemu je uklesano ime i prezime pisca i godina rođenja i smrti. "U ćutanju je sigurnost" - rekao bi Andrić.

U spomen-biblioteci, koju u prefiksu krasi ime nobelovca, nalazi se i spomen-soba njemu posvećena. A u njoj 500 svezaka o Andriću i prevodi njegovih djela na 50 svjetskih jezika.

I srednja škola u Višegradu nosi Andrićevo ime. Učenici i profesori književnim večerima podsjećaju da vrijeme Andrićevih djela nikad ne prolazi i da su poruke iz njih stalne, nepromjenljive i univerzalne.

"Andrića treba stalno čitati. To je mislilac koji za svako vrijeme, pa čak i svaku životnu situaciju, ima mudru pouku. Pouku koja podučava i opominje", kaže profesor književnosti u Srednjoj školi "Ivo Andrić" Dijana Inđić.

Spomen-učionica

Prije dvije godine u zgradi u kojoj je za vrijeme austrougarske vladavine bila osnovna škola otvorena je spomen-učionica, u kojoj je Andrić od 1899. do 1903. završio četiri razreda. U polumraku učionice samuju stare iskrzane skamije, načeta školska tabla, računaljka, tablice i jegišteri i geografska karta iz tog vremena. Na ulazu u učionicu je i tabla na kojoj stoji: "Među onima koji su odavde ponijeli misao o svekolikoj potrebi bogatstva i ljepote svijeta bio je i Ivo Andrić".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.