Neimari Kule veletovske
Kula je bila visoka kao i Biganjina bara. Prvi jutarnji zrak sa Tetrebice bljesnuo bi na stalno uglađenoj oštrici koplja na njenom vrhu. Za čobane je to bio znak da je sunce odskočilo i da je vrijeme stoku na pašu goniti. Čudnog oblika, kao izdužena kocka šećera, kula je nestvarno upotpunjavala pejzaž pitome doline veletovske. Putniku koji se iza Duba pomolio iza hrastova šumarka učinilo se kao da je došao u neki nepoznat vilajet, gdje iz zemlje niču čudne građevine, samo zato ljepotu oku da stvore.
Kroz dio podruma višespratne kamene građevine, ispod kamenog luka tekao je potok Veletovčica. Stotinjak koračaja niže iz usta kamenog zmaja šikljao je mlaz ljeti studene a zimi mlake vode koja se i u vrijeme najljućih mrazeva pušila kao da je zapaljena.
- Moj djed Milorad pričao je ocu Vukadinu a ovaj meni kako je sazidano ovo čudno zidanije , i to, što nije tada bio običaj, u dolini, na izvoru potoka u blizini dijela karavanske džade od Višegrada preko Vardišta za Užice i dalje prema Carigradu - pripovijeda Dragiša Andrić, seljak iz Veletova.
Evo kako je to bilo.
Obijesnom plemiću, očaranom podstolačkom dolinom, prohtjelo se da baš tu, na izvoru, izgradi građevinu dostojnu imena i titule koju je nosio. U njoj bi boravio i podanicima upravljao u toku ljetnih mjeseci a zimi bi se selio u utvrđeni grad Dobrun.
Za njegovu namjeru pronađoše najbolje neimare u tim krajevima blizance Rada i Krsmana. Tri godine su braća, gorštaci sa Velikog Stoca, gradili kule i njene tajne odaje, podzemne hodnike, tamnice i drvene verande, sve dok vitka građevina, kao iz vode na kojoj je građena, ne izraste u visinu brda na kome se danonoćno čulo lupanje čekića o nakovanj u viganju, ili kovačnici, kako ga narod zvaše.
Gradnja se privodila kraju a majstori, pod strogim okom stražara, ni jednom svoju kuću ni čeljad ne vidješe. Sluga Ćoro, omiljen u narodu i kod braće blizanaca, jednom im pri piću, došapnu da je čuo da ni jedan majstor iz kule živ neće izaći kako bi se sačuvale tajne njene gradnje i odaja.
Od tada su braća neimari, krijući, uz gradnju kule pravili i sebi sprave za bježanje.
I kad je na građevini postavljeno ogromno metalno koplje, čiji se vrh sijao i danju i noću, a prije najavljene sutrošnje gozbe povodom završetka gradnje, sa vrha kule prema istoku poletješe braća neimari na krilima napravljenim od drenovine i ovčijih koža.
Na brdu Opanak, naspram čuvene građevine čobani i danas znatiželjnim pokazuju Krsmanov grob. Plemić je, smatrajući se prevarenim, naredio da se tijelo nesrećnog neimara ne dira dok ga ne rastrgnu divlje zvijeri. Kad su se njegovi najrođeniji sa Stoca pojavili na mjestu gdje je pao majstor slomljenih krila našli su samo jedan kožni opanak oputaš.
Mjesto gdje se završio let neimara Rada danas se zove Radoviš do.
Sluga Ćoro, koga je gospodar ubio zbog odavanja tajne, sahranjen je na brdu koje ostade pod imenom Ćorovina.
Toga dana, predveče, kad nestadoše graditelji i njihov prijatelj Ćoro, na mjestu viganja puče sjelina i iz nje poteče mutna voda. Narod je nazva Biganjina a kasnije Biganjina bara.
Sjeća se Dragiša da mu je otac Vukadin često pričao, a njegov otac njemu pripovijedao, da je jedne nedjelje prije Đurđevdana pred njihovu kuću brvnaru na Ćorovini, a bilo je to za vrijeme Austrije, dojahao komandir žandarmerije iz Višegrada s pratnjom.
Ukućanima je bilo čudno što je sa njim bio i dječačić obučen u građansko odijelo. Komandir je Milorada dugo ispitivao o kuli i Stojanu Veletovcu koji je pored građevine junački poginuo od turske puške.
Jedan od najstarijih Veletovaca Sava Andrić priča da su se u blizni kule nekad nalazile dvije crkve, jedna pored seoskog groblja na Dubu a druga na Kobilama. Kamen, od koga su građevine ove svetinje je isti kao onaj ugrađen u zidove Kule veletovske.
Od ove kule, za koji u istoriji ne postoje pouzdani podaci, danas su ostale samo zidine prvog sprata. Iz njenih odaja raste zova, šipovac i jasen, a u pukotinama se gnijezde ptice. Kula je na imanju ovdašnje porodice Andrić.
Jedan od rijetkih stanovnika Veletova Ljupko Arsić kaže da će, dok je živ, krčiti korov oko kamene građevine, odvraćati vodu da ne potkopava njene temelje i znatiželjnim pričati o njoj "nepravedno od zvaničnika zaboravljenoj".
Čudna građevina nije pod zaštitom države. Trajaće onoliko vremena koliko i naslagani kamen u njenim trošnim zidovima.
Andrić
- Otac je i na mene prenio zanimanje o svemu što je vezano za našu kulu. Čitao sam kasnije knjige Ive Andrića i onu njegovu pripovijetku "Veletovci". Mnogo je toga u njoj što sam od oca čuo, a dosta drugačijeg jer pisci uvijek nešto dodaju. Saznao sam i da je dijete u žandarevom krilu bio upravo Ivo Andrić a konjanik njegov ujak , mislim, Ivan se zvao - priča Dragiša.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
