Ne znam kako sam preživjela

Ovo je samo jedan od stravičnih događaja koji se stalno vraćaju u sjećanje osamdesetsedmogodišnjoj Vidosavi Antić, koja je jurišala sa partizanima.

Kada smo je pitali kako je uspjela da preživi, kada su i najhrabriji i najsnažniji umirali, Vidosava je odgovorila: "Ne znam".

Na prsima joj Spomenica Sutjeske, Orden za hrabrost, Orden zasluga za narod i Orden bratstva i jedinstva...

- Bježeći pred neprijateljem mnogi moji drugari partizani, tifusari umiru na konjima. Čini mi se da sam stotinu puta padala sa konja, ali moji partizani su me dizali i ne samo mene. Pred samu zoru stižemo u selo, ne znam kako se zove, ali stižu i avioni. Tifusare ne puštaju u kuće, nije dozvoljeno, nalazimo se pod strehama - rekla je baka Vidosava.

Komesar, Smail Sobo, stalno ih obilazi i pita kako su, iako zna da se smrzavaju i umiru od gladi.

Vidosava je molila Sobu da je ostavi, jer je osjećala da će umrijeti najduže za pola sata, a on joj je odgovorio: "Drugarice Vido, oni su udaljeni samo osam kilometara - zaklaće te još do noći".

U Jasenovcu joj je stradala cijela porodica: otac, majka dvije sestre, tri brata. Koljači nisu poštedjeli ni njene stričeve, ujake, tetke... ukupno 36 njenih najmilijih okončalo je svoje živote u logoru.

- Nema mi druge nego me ponovo dižu na konja. Dolazimo u Jasikovac, gdje je bila naša bolnica i tu ostajemo šest dana. Kasnije je bilo naređeno da svi nepokretni bolesnici i ranjenici idu u otvorene vagone danima bez vode, hrane, mokri... - prisjetila sa Vida.

Čim je svanulo, avioni se sručiše na bolnicu, a zatim se obrušiše i na voz. Tukli su čitav dan. Naveče opet pokret i tako šest dana bez hrane, vode i bilo čega.

- Prolazimo kroz Livno, Duvno, Imotski, Posušje, opet Duvno, gdje su nas neprijateljski avioni toliko tukli, kao da su nas htjeli zbrisati sa lica zemlje. Tako je bilo i u selu zvanom Zlopolje, koje mi se duboko urezalo u sjećanje po zlu i nevolji. Tu smo bili opkoljeni - rekla je bivša partizanka.

Vidosava kaže da su se neki njeni drugovi sami poubijali, a ona se ne sjeća kako je izvukla živu glavu. Čim je ozdravila, počela je da spasava ranjenike. Slijedi Neretva, Jablanica, rušenje mosta.

- Uz stalne borbe sa neprijateljem idemo prema Crnoj Gori. Prati nas neprekidno glad, hladnoća, proboji, ali i veliko drugarstvo, hrabrost, snaga volje i želje da istrajemo i izdržimo zajedno sve nedaće i svu strahotu rata i pobijedimo neprijatelje - rekla je Vidosava.

Idemo prema Pivi, Tari, kroz Šćepan Polje, pod neprekidnom vatrom neprijatelja dolazimo na Sutjesku.

Počinje najteža 5. neprijateljska ofanziva! Užas koji se riječima ne može dovoljno opisati.

Ipak, uspjeli su da se probiju i pobijede desetostruko jačeg neprijatelja Nijemce, ustaše, četnike, domobrane.

Završila je viši sanitetski kurs pri Vrhovnom štabu NOVJ 7. Krajiške brigade.

Prvog dana januara 1944. godine dobija težak zadatak da sprovede 18 teških ranjenika iz Šćita u selo Gmiće.

- Krećemo kroz bespuća Hercegovine. Nemamo dovoljno nosila, ali smo se uspjeli snaći. Nakon tri dana mukotrpnog hodanja, gladni, prozebli stigli smo u selo Gmiće - rekla je Vidosava.

Bilo u brigadi ili transportu, od tada su Vidosavi povjeravani ranjenici. Takvu je karakteristiku odnijela na Kozaru, kao stari borac, povjerljiv i hrabar maja 1944. godine.

Slobodan i Slobodanka

Baka Vidosava je ostala u vojsci do kraja rata 1945. godine, 1946. godine je demobilisana u čin poručnika, a 1976. postaje poručnik. U počasnom stroju na crvenom tepihu Vidosava je 22. decembra godinama predavala oružje mladim vojnicima.

Kaže da joj najteže pada što je više ne služi zdravlje, pa da ode na Sutjesku i zaigra "Kozaračko".

- Moja najveća sreća je što smo pobijedili neprijatelja i zato sam sinu i kćerki dala imena Slobodan i Slobodanka - rekla je Vidosava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.