Ne ide im se u Ljubiju
I pored toga što su u Prijedoru u protekle dvije godine i zvanično iseljena tri kolektivna centra, još ima onih koji ne žele da ih napuste i prihvate ponuđeni alternativni smještaj.
Slična je sudbina i sa malim brojem beskućnika kojima je jedini siguran dom bivša momačka zgrada u Ljubiji kod Prijedora.
Rukovodilac Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u Prijedoru Dragana Kovačević priča da se i u zgradi osnovne škole u Kozaruši, koja je nekad bila kolektivni smještaj, sada nalazi svega pet korisnika.
- Oni ne prihvataju bolji, odnosno smještaj koji im nudimo. Riječ je o nekoliko stambenih jedinica na području Ljubije, u koje oni ne žele da idu - kazuje Kovačevićeva, dodajući da pojedinci insistiraju na tome da im se obnovi kuća u mjestu prijeratnog boravka i da samo pod takvim uslovima mogu da napuste školski objekat u Kozaruši.
Devedesetpetogodišnji Slavko Arambašić u Prijedor je izbjegao iz Sanskog Mosta. Od tada pa do danas potuca se po kolektivnim centrima. Punih osam godina živi u jednoj učionici.
- Kako živimo, znamo samo mi koje više niko ne obilazi. Ovo više nije život, ovo je patnja - nerado govori Arambašić i ističe da ni pod kakvim uslovima ne prihvata ponuđeni smještaj u Ljubiji, jer to nije ono što bi on htio. Isto razmišlja i Goran Makivić, koji je devedesetih godina u Prijedor izbjegao iz Sarajeva.
- Ovdje gdje smo sada nemamo kupatila, osnovnih uslova za život. Ne želim da prihvatim stan u Ljubiji. Čuo sam da se prave stanovi na Pećanima u Prijedoru za ovakve slučajeve kao što smo mi - tvrdi Goran.
Nekada je, kaže on, u ovoj školi bilo oko 150 ljudi, bilo je svega, a sada više ničeg nema. Kupa se, priča, na obližnjem stadionu, a radi sve i svašta da bi preživio.
Slična je sudbina i nekoliko stanara bivše momačke zgrade, koji su i nakon zvanične predaje objekta bivšem vlasniku, prijedorskom "Rudniku", ostali da žive tamo.
U prijedorskom Odsjeku za izbjegla i raseljena lica navode da su još u januaru 2006. godine prestale ingerencije Odsjeka nad ovim objektom, a to znači da su još tada smjestili 35 lica iz ove zgrade na drugo mjesto i u mnogo bolje uslove.
- Ti ljudi koji se danas tamo nalaze nisu naša obaveza - rekla je Dragana Kovačević.
Među rijetkim stanarima u ovom objektu zatekli smo Fadilu Čajić, koja se, nakon majčine smrti i iseljenja iz jedne bošnjačke kuće, uselila u momačku zgradu.
- Odavde nemam kome i nemam kuda. Rodom sam iz Ključa i tamo mi je sva imovina uništena - jada se Fadila.
Odgovorni tvrde da ispunjavaju svoje obaveze i nude bolji smještaj ovakvim licima, na njima je ili da prihvate ili da odbiju.
Dom penzionera
U prijedorskom Domu penzionera smještena su 53 korisnika, uglavnom raseljena i izbjegla lica. Za njih nadležno ministarstvo mjesečno izdvaja 25 hiljada maraka. To su većinom stara i iznemogla lica koja nemaju bliže rodbine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
