Najveća nuklearna katastrofa u istoriji čovječanstva

Prije četvrt vijeka, u noći između 25. i 26. aprila 1986. godine, u atomskoj elektrani Černobil (tada SSSR, sada Ukrajina), eksplodirao je reaktor izazvavši najtežu mirnodopsku nuklearnu katastrofu, od koje je na mjestu poginula 31 osoba.

Posljedice eksplozije

Sa direktno ozračene teritorije tada je evakuisano oko 100.000 ljudi, a radioaktivni oblak je sljedećih dana poslije eksplozije prekrio znatan dio Evrope, s nesagledivim posljedicama. Direktna radijacija iz Černobila je, u prečniku od oko 30 kilometara oko nuklearne elektrane, ozračila pet miliona ljudi.

Radioaktivnoj prašini su, pored teritorije bivšeg SSSR-a, bili izloženi Poljska, Bugarska, Njemačka, Švedska, Švajcarska, Belgija, Holandija, Velika Britanija, a posljedice tog nuklearnog incidenta osjetile su se i u Finskoj, bivšoj Jugoslaviji, Rumuniji, Austriji, kao i istočnom dijelu teritorije SAD.

Prema podacima Međunarodne organizacije za zaštitu prirodne sredine "Grinpis", samo u tri najpogođenije zemlje - Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji, od posljedica zračenja umrlo je oko 200.000 ljudi, a u budućnosti će u svijetu oko 270.000 slučajeva onkoloških oboljenja biti u vezi sa uticajem radijacije iz Černobila.

U izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije navodi se da je u te tri zemlje dijagnostikovano više hiljada slučajeva raka štitne žlijezde kod osoba koje su u vrijeme havarije bile djeca, a da će umrijeti još 9.000 onih koji su učestvovali u otklanjanju posljedica, evakuisanih i onih koji žive u rizičnim regionima.
U gradu Černobilu danas nema stanovnika, a u trenutku havarije tu je živjelo oko 12.500 ljudi. U posebnu zonu od 30 kilometara može se ući samo sa dozvolom i opremom.

Kako je došlo do eksplozije

Nuklearna elektrana koja se nalazi 18 kilometara sjeverozapadno od Černobila sastojala se od četiri reaktora tipa RBMK-1000, od kojih je prvi stavljen u pogon 1977. godine, a kobni četvrti reaktor 1983. godine. Černobilska nuklearna elektrana je u punom kapacitetu sa sva četiri reaktora u radu davala otprilike deset odsto ukupne električne energije Ukrajine.

Dvije su osnovne i oprečne teorije zašto je došlo do nuklearne katastrofe. Prva teorija isključivim i jedinim krivcima smatra osoblje koje je u to vrijeme radilo u elektrani, dok druga teorija smatra da je za katastrofu "kriv" dizajn nuklearnog reaktora RBMK-1000.

Postoji i teorija zavjere, koja smatra kako se otpočetka znalo da RBMK reaktor ima ozbiljnih problema, te da su se te informacije namjerno skrivene od osoblja, te da je to u stvari glavni razlog što je većina osoblja bila sastavljena od ljudi koji nisu znali gotovo ništa o RBMK reaktoru.

Prije eksplozije planirano je proširenje nuklearne elektrane s još dva reaktora, ali poslije havarije nuklearnog reaktora broj četiri prekinut je rad na nedovršenim reaktorima pet i šest, a oštećeni reaktor četiri je bio zatvoren dok je između mjesta nesreće i operacijskih zgrada postavljeno 200 metara betona. Prva tri reaktora su ipak uredno nastavila s radom zbog pomanjkanja struje u Ukrajini. No i oni su stavljeni van pogona i to reaktor broj dva poslije požara koji je izbio 1991. godine, reaktor broj jedan 1996. godine, a reaktor broj tri 2000. godine, kada ga je prilikom svečanosti zatvaranja kompletne elektrane zatvorio tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma.

Potencijalna opasnost još uvijek leži u takozvanom betonskom sarkofagu, kako je u javnosti poznat zaštitni sloj betona stavljen preko oštećenog reaktora broj četiri. S obzirom na to da je sarkofag bio ishitreno napravljen radi brzog sprečavanja daljeg širenja radijacije ne predstavlja dugoročno optimalno rješenje. Procjene govore da bi jedan manji potres bio dovoljan da sruši krov sarkofaga, što bi značilo ispuštanje novog radioaktivnog oblaka.

Stepen radijacije

Eksplozija u Černobilu je globalno odjeknula u svim svjetskim medijima i pojavio se velik strah u bezbjednost sovjetskih nuklearnih postrojenja te je i sama sovjetska vlada pod pritiskom javnosti morala skinuti veo tajnosti sa svojih nuklearnih projekata. Nuklearna katastrofa u Černobilu označena je sedmim - najvišim stepenom opasnosti.

Stanje za vrijeme nesreće je bilo veoma loše i to prvenstveno zbog dva faktora: nepripremljenosti na mogućnost nesreće te pomanjkanja adekvatne opreme, što je dovelo do mnoštva daljih negativnih posljedica i krivih procjena o tome šta dalje napraviti.

Stepen radijacije u najžešće pogođenim područjima iznosio je oko 20.000 rendgena po času, a poređenja radi, smrtonosna doza radijacije iznosi oko 500 rendgena na pet časova. Negativnu okolnost naročito je predstavljala činjenica da osoblje elektrane nije znalo koliko je radijacija u stvari velika, jer je glavni uređaj za njeno mjerenje stradao prilikom eksplozije.

Svi ostali su imali premalu skalu očitavanja radijacije te su pokazivali samo da je stepen radijacije iznad gornje granice skale. Posada elektrane pogrešno je pretpostavila kako stepen radijacije iznosi negdje oko 3.6 R/h, dok je stvarno stanje bilo oko 5.600 puta veće.

Turisti

Grad Černobil je do danas ostao nenaseljen i pod redovnom je kontrolom ukrajinskih državnih službi za sanaciju okoline, ali uprkos tome mnogi turisti se odlučuju za obilazak tog rizičnog područja.

Broj turista svake godine raste, a samo 2010. godine Černobil je posjetilo 7.000 ljudi, među kojima je najviše bilo Šveđana, Danaca, Holanđana... Vožnja po "zoni smrti" traje sedam časova, a zračenje nije jače od zračenja rendgenskog snimka.
Program posjete uključuje posjetu Pripjatu, gradu koji je izgrađen za zaposlene u nuklearki i članove njihovih porodica, a u kojem je prije katastrofe živjelo 50.000 ljudi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.