Naišli su na sebi ravnog - glave gore
"Ćeraćemo se još, sve može biti, sem da se nećemo ćerati" - kratka je i jasna poruka upućena "drim timu". Srpski košarkaši su pokazali od čega su satkani, pokazali da srce 12 "orlova" kuca kao jedno i da, iako na prvi pogled potcijenjena, mala i nevažna, Srbija zapravo predstavlja giganta kojeg će da sanjaju u košmarima.
"Sa štitom ili na njemu", rekao je vjerovatno i najveći ratnik košarkaške reprezentacije Srbije - Aleksa Avramović o meču sa SAD.
Tako je i bilo. Do posljednjeg atoma snage i posljednje kapi znoja. Superzvezde NBA lige i američke reprezentacije su do posljednjih sekundi meča teško disale i brisale hladan znoj sa čela.
Čekale su da ih odabrani Džejms, Kari i Durent izbave iz nevolja, spasu bruke i odvedu u obećani raj i do najviših visina.
Ekipa koja u posljednjih 20 godina, odnosno 35 utakmica na Olimpijskim igrama ima tek jedan (nevažan) poraz, ekipa koja je sastavljena isključivo od najboljih od najboljih, kojoj se zlatna medalja unaprijed dodjeljuje i u koju se ne sumnja - bila je na koljenima.
Znali su da opasnost prijeti od Jokića i Bogdanovića, ali se nisu nadali pomenutom terijeru Avramoviću, gladijatoru Dobriću i četi vojnika kakvi su bili Gudurić, Milutinov, Petrušev, Micić, Marinković, Jović...
Dan do početka turnira, nisu bili sigurni da li se uopšte sastaju sa Srbijom u Parizu. Dan nakon polufinala, zahvaljivaće se svim košarkaškim i religijskim Bogovima i nebesima što ih ta ista Srbija nije skinula sa trona.
Imali su "orlovi" 17 poena prednosti, imali su sve u svojim rukama, odigrali nešto najbliže savršenom meču, ali nisu uspjeli da izvedu najveće iznenađenje vjerovatno u čitavoj sportskoj istoriji.
Ni vođstvo u 37 od 40 minuta nije pomoglo u borbi protiv ovih "avendžera", "drim tima", protiv ove "popisne komisije" i "kaznene ekspedicije".
Ostaće zapisano da se možda i najbolje sklopljena ekipa u istoriji sporta, uz pomoć štapa, kanapa i sudija nedoraslih visini zadatka, izbavila iz situacije u koju smo ih stavili.
Naravno da je lako biti general nakon bitke i reći da je svašta nešto moralo i trebalo biti drugačije. Lako je reći da je neka odluka stručnog štaba morala biti ranije donesena, da je neka selekcija šuta trebala biti drugačija, da je neki faul morao biti izbjegnut, a pak neki drugi dosuđen. Da je neka lopta mogla da "iscuri" iz koša, a da je ona naša mogla da završi u njemu.
Ipak, sigurno je to da se Pešiću i njegovim momcima ne smije ništa zamjeriti. Pokazali su da se može sa ovim "vanzemaljcima", da ih treba minimalno poštovati, da se treba zauzeti za sebe, za svoj tim, svoju zemlju i svoj sistem.
Pokazali smo da Srbija nije šaka pirinča koju može da pozoba svaka vrana koju donese vjetar, da pred njom mogu da uzmiču i najveći. Da na osnovu onoga što je bilo, možemo da vidimo i zaključimo ono što će biti. A biće...
Ali nije još vrijeme za riječi Obilića i Bećkovića, nije vrijeme za glorifikovanje i romantizovanje poraza.
Bitku su dobili, ali čeka ih "rat" sa ovim našim momcima.
Vraški je teško, ali moramo što prije smetnuti sa uma šta smo mogli da uradimo i da se okrenemo ka onome šta možemo da uradimo.
A možemo da osvojimo zlata vrijednu bronzu na Olimpijskim igrama u Parizu.
Kažu da se zlato i bronza osvajaju, a srebro utješno dobija. Možda bismo bronzu mijenjali za pobjedu nad Amerikancima i radovali se čak i tom srebru, ali neka. Moramo da vratimo Njemcima neki stari dug iz Manile.
Nismo navikli da nam niko ništa daje i poklanja. Zaradićemo sav naš uspjeh, jer ne znamo za drugačije.
Glave gore momci, velike stvari su pred vama. "Orlovi", vi ste ponos ove nacije, piše RT Balkan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
