Na Višnjici u Međašima, zavičaju čuvenog epskog pjesnika
Najveći srpski epski pjesnik Filip Višnjić živio je od 1771. do 1809. godine u semberskom selu Međaši, u njegovom dijelu koji se zove Višnjica. Drina mu je tada tekla skoro pod prozorom, a sada se ova nepredvidiva rijeka pomjerila više od četiri kilometra na istok.
Ovih jesenjih dana atarom sela Međaši, najavljujući kišne dane i zimu, fijuču vjetrovi. Sjure se sa obronaka Majevice, zaobiđu Bijeljinu, onda se spuste dolinom rijeke Drine, pa se razliju Semberijom i Mačvom. Pod njegovim naletima povijaju se visoka drveća, topole i vrbe najčešće, koja su još jedino ostala na obalama ove rijeke, oko napuštenih starača i virova - pored napuštenih Drininih korita.
Stižu hladni vjetrovi sa majevičkog pobrđa, iz Trnove, rodnog sela slijepog guslara i pjesnika Filipa Vilića, koji je sa majkom Marijom, a zvali su je i Višnja, došao u Međaše na Drinu.
Rijeka Drina je vijekovima išpartala svu Semberiju. Odmah iza Janje odvajala se obriježom Majevice, pa se u Savu ulijevala kod Visoča, dvadesetak kilometara uzvodno od Rače. Tim koritom sada je prokopan kanal Dašnica, a Drina se pomjerala na istok. Prije dvije stotine godina, kada je u Međašima živio Filip Vilić Višnjić ova nepredvidiva rijeka tekla je pored same Višnjice, dijela ovoga sela gdje je bila kuća Filipovog poočima, gotovo pod samim prozorom. Sada Drina teče više od četiri kilometra istočno od Višnjice, a pored nje, u starači, ostao je glasoviti Nikolića vir - još jedini svjedok pjesnikovih vremena.
Višnjica je sada bez kuća, jer se selo pomjerilo podalje od rijeke, ali je veoma plodna. Prije nekoliko godina porodica Mišić, koja je sada vlasnik posjeda gdje je bila kuća u kojoj je Filip živio, podigla je spomen-obilježje u znak sjećanja na velikana naše književnosti.
Mišići su pored obilježja posadili brezu, vitku i bijelu, koju od vjetrova štite visoke topole i krošnjata stabla oraha. Kada jače dune vjetar zašumori mlado drvo na višnjićkoj osami, slično strunama Filipovih gusala, koje je on sa ovog mjesta ponio u Mačvu 1809. godine i zauvijek ih ostavio u sremskom selu Grk, koje se sada po njemu zove Višnjićevo.
Malo se zna o Filipovom životu na Višnjici. Zna se samo da je sa nje, noseći gusle, odlazio pred bročansku crkvu, tri-četiri kilometra udaljenu, da je pred ovom bogomoljom govorio svoje prve stihove, te da se na Višnjici oženio Nastom Ćuković iz majevičkog sela Mrtvica, koju se u Međašima zvali Bijela. Zna se još da su Filip i Nasta izrodili su šestoro djece, te da su svi zajedno otišli u Mačvu, a kasnije u Srem.
Zna se i da je na Višnjici zamijenjeno Filipovo prezime Vilić (pod tim prezimenom je i kršten u rodnom zavičaju, u srednjevjekovnom manastiru Tavna). Novo prezime mu je bilo Višnjić, po kome je i poznat. U zvaničnoj istoriografiji (po Vuku i Surepu) Filip je prezime Višnjić dobio po majci Višnji. U Međašima i Semberiji više vjeruju da je ovo prezime dobio baš po Višnjici na kojoj je živio.
Filipa Vilića - Višnjića njegovi zemljaci ne zaboravljaju. O Mitrovdanu đaci iz Međaša i okolnih sela, te poštovaoci njegovog književnog djela, dolaze na Višnjicu i polažu vijence i cvijeće na mjestu gdje je nekada bila njegova kuća.
Putovanja
Sa Višnjice Filip je putovao do Zvornika, Srebrenice, Kušlata, Vlasenice, Goražda, Čajniča, Pljevalja, Foče i Skadara, a kada je 1809. godine prešao Drinu bio je u Jadru, Podrinju, Mačvi i Sremu. Iz Grka je odlazio u sva obližnja sela, zatim u Rumu, Šid, Iliok, Šišatovac i Zemun - na Višnjicu se nikada nije vratio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
