Na grobu Desanke Maksimović
I dok "livada kraj reke sanja, a zrikavci tužno zriču" dok miris sa stoljetnih lipa opija čula budeći bunare osjećanja kad "može mi se učiniti da tonem u zvuke pa ću ruke svakom pružiti", Brankovina drijema u ranoljetnom popodnevu.
Pored trulog panja kraj rječice grupa izviđača iz Beograda uz Tanjinu gitaru pjeva : "Čuj, reći ću ti svoju tajnu, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu kad neko svira".
Nekoliko golobradih dječaka poskakuje ispod prozora da provire u staru učionicu sa skamijama, zelenom iskrzanom tablom, tučanom furunom u ćošku i učiteljovim stolom u kome su urezna imena učenika više generacija.
Prilegla Brankovina da pridrijema poslije julske žege. Na uzvisini, između stare zgrade osnovne škole, pretvorene u muzej, i crkve koja bjelasa kroz lipovinu, vječni san sniva pjesnikinja "čudesnog dara", poeta "tananih osjećanja", zaljubljenik u svoj zavičaj , Desanka Maksimović.
- O ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu kad neko svira", pjevala je pjesnikinja opijena ljepotom neke tople večeri. Ona, koja je toliko vjerovala u ljude, u nenadmašnu moć lirskih osjećanja nije ni ovdje, u Brankovini, pod starom lipom sama. Sa njom je sahranjen i u miru Božijem počiva i njen suprug Sergej Slastikov Kalužanin.
Skromnost je bila vrlina koja je krasila ličnost slavne srpske poetese. Skroman je i njen grob, zemljana humka obrasla travom, na njoj bronzana ploča sa ispisanim imenima supružnika "Desanka Maksimović 1898 - 1993. i Sergej Slastikov Kalužanin 1896 - 1976. godine." Na ploči maketa pravoslavnog hrama u ruskom stilu. I ništa više.
Pored groba klupa za one, koji će tu predahnuti, odrecitovati neku Desankinu pjesmu, maštati o sreći i planirati budućnost. Okolo ukrasno žbunje i mnogo, mnogo raznobojnog cvijeća.
- Desanka je svakog ljeta, obično u avgustu, dolazila u svoju Brankovinu gdje je provela djetinjstvo. Često je šetala okolnim selima i odlazila u mjesto svog rođenja, selo Rabrovicu. Krštena je u ovom hramu gdje joj je djed bio sveštenik. Voljeli su je svi i seljaci i njeni pjesnici, koji su se ovdje slušali Desanku i napajali se inspiracijom za svoje pjesme - priča sveštenik Dušan Patijarević.
Pjesnik i vlasnik Izdavačke kuće "Intelekta" iz Valjeva Aco Vidić srećan je što je dio života proživio uz pjesničku legendu ovog grada i bivše Jugoslavije.
- Njena skromnost i jednostavnost se ne može opisati riječima, to samo veliki pjesnici mogu reći stihovima koji na malom prostoru govore i i više nego što se u prvi mah čini. Bila je spremna da u svakom trenutku pomogne bližima, ali i onim nepoznatim oko čije se glave vrzmao oreol poezije - priča Vidić.
Sjeća se Vidić kad je sa suprugom Milicom šetajući Beogradom došao na ideju da ode u stan slavne poetese i zamoli je da kod opštinskih vlasti Valjeva isposluje da mladi pjesnici i Književna omladina ovog grada dobiju svoj prostor.
- Onako bez najave primila nas je kao najrođenije ispričala se kao sa starim poznanicima. Obećala je da će pomoći. Bila je već je u poznoj starosti, a mi smo bili srećni što nam je bar obećala, pa šta dalje bude. Prilikom prve posjete Valjevu, izlazeći iz automobila gdje je dočekao predsjednik opštine Dušan Mihajlović, ugledala me je, pozdravila i rekla predsjedniku "Sredite već jednom taj prostor da se mladi pjesnici imaju gdje okupljati."
I tako je Književna omladina Valjeva dobila svoje prostorije - kaže Vidić.
Vidić objašnjava da je jednom na susretima pjesnika u Brankovini, sjedeći na klupi pored parohijskog doma, onako tiho i nenametljivo rekla: "Željela bih da počivam ovdje u sjenci ovog drveta i molim vas da mi kosti mog muža prenesete iz Beograda da u ovom božijem raju ne budem sama".
Nedaleko od groba nalazi se i škola u kojoj je Desanka Maksimović učila prva slova i to od svog oca učitelja. Sad je u njoj muzejska postavka posvećena pjesnikinji i njenom književnom djelu.
Pored nje je 1836. godine izgrađena prva osnovna škola u ovom mjestu. Zovu je "Protina" po proti Mateji Nenadoviću.
Brankovina je poznata po grobovima i spomenicima junačke srpske porodice Nenadović. Skoro uz zid hrama je spomenik Jakovu Nenadoviću, jednom od organizatora Prvog srpskog ustanka, zatim kneza Alekse, vojvode Sime koji je 1815. godine poginuo u borbi protiv Turaka kod Loznice. Tu je i spomenik manje poznatom Nikoli Nenadoviću na kome piše da se "tri puta ženio, a četvrta ga je žena sahranila".
Mateja Nenadović je sagradio i crkvu u Brankovini za vrijeme vladavine Miloša Obrenovića.
- Malo je neobično da jedno selo u Srbiji ima ovakvu crkvu, jer je zahvaljujući proti Brankovina imala hram kad ga ni Valjevo nije imalo i to još 1829. godine - kaže sveštenik Dušan Patijarević.
U najljepšem dijelu Valjeva još za života pjesnikinja Desanka Maksimović dobila je svoj pomenik.
Smješten je na otvorenom dijelu grada, gdje kako kaže Aco Vidić, ova lirska duša s knjigom u ruci ide iz Brankovine prema spomeniku vojvodi Živojinu Mišiću "da ukrste sablju i pero, a sve za dobrobit svoje Srbije koju su nesebično voljeli".
Spomenik
Centralno mjesto u ovom malom groblju zauzima spomenik Mateji Nenadoviću, svešteniku, vojskovođi "kad je trebalo sablju pripasti i ostavljao je krst da raju od Turaka brani" i piscu "Memoara" u kojima piše "da će mnogi o Prvom srpskom ustanku bolje i učenije od mene pisati ali niko neće tačnije."
Prota Mateja je bio i diplomata koga je primao i ruski car, a u muzeju njemu posvećenom nalaze se u zlato i srebro okovano jevanđelje koje mu je poklonio, a ruski patrijarh mu je na dar dao i nekoliko crkvenih knjiga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
