Muslimanska braća čekaju priliku
Talas masovnih protesta, koji mnogi analitičari s pravom nazivaju revolucijom, i dalje istom žestinom udara o bedeme sjevernoafričkih i bliskoistočnih diktatura.
Ako na Bliskom istoku ne započne demokratska tranzicija, prevrat će iskoristiti ekstremisti i zloupotrijebiti potrebu za promjenom, slično kao što je u nekim bivšim komunističkim zemljama umjesto građanske demokratije i slobodnog tržišta prevladao nacionalizam.
Pokazalo se još jednom da su dugoročno neodrživi režimi koji nisu utemeljeni na zaštiti građanskih sloboda i vladavini prava. Kakav god bude ishod nemira u Egiptu, Tunisu, Jemenu i drugim zemljama, jedno je sigurno: građani tih zemalja već decenijama trpe autoritarne režime, vjersku isključivost i ekonomsku politiku čiji cilj nije blagostanje, što neminovno izaziva nerješive teritorijalne sporove.
Sve je počelo u Tunisu, završava se u Libiji, a prelazi i u Irak. Međutim, ono što se dogodilo u Egiptu je - zaseban slučaj.
Za razliku od jakobinaca u Francuskoj, Lenjinovog oktobra u Rusiji ili Mao Cedungovog Velikog marša u Kini, revoluciju u dolini Nila nije vodila politička elita, niti ideološka avangarda, nego kuka i motika.
Egipat je zemlja u kojoj već 60 godina, od Naserovog nacionalističkog i antikolonijalnog prevrata, naizmjenično sadejstvuju četiri "ideologije": islamska, sekularna, socijalistička i nacionalistička.
Islamisti "Muslimanske braće" su kadrovski najjači, njihovi politički univerziteti su bili u više od pola vijeka ilegale, progona, anateme, vješala i - u srećnijim slučajevima - tavorenja na marginama društvenog dijaloga.
U Egiptu Hosnija Mubaraka i njegove američke simulacije demokratije bilo im je u jednom trenutku dozvoljeno da se malo, zakratko, igraju demokratije, ali kad se ispostavilo da to ozbiljno misle, demokratija je naprasno i po diktatu iz Vašingtona ukinuta, a svih 88 poslanika "Braće" dekretom su istjerani iz parlamenta.
I kako god da se bude igrala kompleksna igra u sadejstvu političkih grupa i elita, međunarodni eksperti smatraju da je jedan ishod već moguće pouzdanije predviđati: nova demokratija u Egiptu neće biti američka "demokratija", niti će Egipat od sada biti američki obavljač radova u regionu.
Većina posmatrača se slaže da islamistička "Muslimanska braća" u ovom trenutku nije radikalna organizacija i da je slaba da bi uticala na revoluciju.
- To je moguće, ali nije očigledno - piše Džordž Fridman u "Stratforu".
"Muslimanska braća" imaju mnogo struja i veći dio je bio pritajen zbog Mubarakove represije. Nije jasno da li je ova grupacija slabija od demonstranata koji traže demokratiju.
- Ne treba miješati, odnosno izjednačavati opreznost "Muslimanske braće" sa njihovom slabošću - ističe Fridman.
Pokušaj revolucije u Iranu 2009. je pokazao da ona ne može uspjeti ako je samo fokusirana na demokrate, a nije u stanju da privuče širu podršku, prenosi analize zapadnih stručnjaka Radio Slobodna Evropa.
Svaka ozbiljna promjena mora da ima za cilj iskorjenjivanje siromaštva u Egiptu, jer 40 odsto stanovništva živi sa samo dva dolara dnevno:
- Promjene su neminovne. Na svakom planu. To je rezultat pogrešnog upravljanja ekonomijom, mediokritetske politike, zloupotrebe vlasti i maltretiranja sopstvenog naroda - ističe bliskoistočni komentator Rami Kouri.
Većina demonstranata su mladi ljudi koji nisu ranije bili politički aktivni i, stoga, ne pripadaju tradicionalnim krugovima političke opozicije. Zbog izostanka podrške Zapada, opozicija je godinama bila neuspješna u pokušajima da uzdrma egipatski režim.
To je razlog što je "Fejsbuk partija", kako je romanopisac Ala al-Asvani nazvao generaciju od 20 do 30 godina, postigla nešto što tradicionalne opozicione partije - islamisti, ljevičari, liberali i naseristi, nisu uspjeli.
"Špigl" je prenio ocjenu Asvanija da to što su demonstranti bez vođstva nije izvor slabosti već snage:
- Nijedna od klasičnih partija ne može da iskoristi proteste u ideološke svrhe. Ovdje nije riječ o islamizmu, socijalizmu ili naserizmu, već o slobodi i prosperitetu - naglašava Asvani.
Političari, kao i bankari, vole stabilnost. Ali "stabilnost" za koju se Zapad zalagao u arapskom svijetu nije bila stvarna stabilnost već represija, piše En Aplbaum u "Vašington postu".
- Diktatori koje smo podržavali, ili u svakom slučaju tolerisali - Ben Ali, Hosni Mubarak, različiti kraljevi i prinčevi - ostajali su na vlasti sprečavanjem ekonomskog razvoja, gušenjem slobode govora, čvrstom kontrolom nad obrazovanjem i, povrh svega, sasijecanjem svega što bi ličilo na civilno društvo - kaže Aplbaum.
Ona navodi kao primjer da se svake godine više knjiga prevede na grčki jezik, koji govori desetak miliona ljudi, nego na arapski, koji upotrebljava 220 miliona ljudi.
Ona smatra da su američke administracije povremeno davale prazna obećanja o demokratiji i slobodi govora u arapskom svijetu.
- Za američke predsjednike i državne sekretare iz obje političke partije, druga pitanja, poput nafte, Izraela, rata protiv terorizma, uvijek su se činila važnijim. Našom pomoći je podupirana egipatska armija i policija, i Egipćani to znaju. U Kairu je policija bacala suzavac na demonstrante sa oznakom "made in USA" - ističe Aplbaum.
Stiven Hedli, nekadašnji savjetnik Džordža Buša za nacionalnu bezbjednost, piše u "Volstrit žurnalu" da kada izbije revolucionarna groznica i situacija postane krizna, svaka američka administracija bude talac događaja i gorućih dilema.
- Da li napuštamo dugotrajne saveznike, samo da bismo podstakli sumnje ostalih starih saveznika? Da li ostajemo lojalni dugotrajnim saveznicima čak i kada izgube podršku naroda, samo da bismo odvratili građane koji se bore za svoju slobodu?
Vojska
Iznad svega lebdi duh vojske, koja je trenutno preuzela ulogu otpravnika poslova u Egiptu, dok političke snage ne dođu sebi i preuzmu vlast. Vojska u Egiptu je nacionalni brend, od Nasera (1952) do danas.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
