"Možemo", ali samo u Hrvatskoj

Prvi krug majskih izbora u Hrvatskoj je završen uz velika iznenađenja i to, prije svega, u dva najveća hrvatska grada - Zagrebu i Splitu, gdje su HDZ i SDP pretrpjeli poraz. Najubjedljiviji je upisan upravo u glavnom gradu, jer su u drugi krug prošli Tomislav Tomašević iz zeleno-lijeve koalicije "Možemo" i kandidat desnog Domovinskog pokreta Miroslav Škoro.

U Splitu je pobijedio kandidat organizacije "Centar" Ivica Puljak, dok je u drugi krug prošao i kandidat HDZ-a Vice Mihanović.

Iako će konačni pobjednici tih izbora biti poznati početkom juna, kada se održi drugi krug glasanja u 14 županija, glavnom gradu i još 55 gradova i 87 opština gdje nijedan od kandidata nije u prvom krugu osvojio glasove više od polovine birača, sagovornici "Glasa" su uglavnom saglasni da se u Hrvatskoj očigledno mijenja percepcija kod građana, te da je taj talas još daleko od ostalih država sa kojima je u zajedničkoj tvorevini do početka devedesetih bila i ta republika.

Jedinstven stav  

Velike promjene u Hrvatskoj počele su, bez sumnje, da se dešavaju 2013. kada su postali punopravni dio Evropske unije. Upravo u tome mnogi vide ključ promjena i kod birača, te poveznicu zbog čega toga još nema, na primjer, u BiH i Srbiji. Politički analitičar iz Beograda Cvijetin Milivojević za "Glas" ističe da je Hrvatska dovršena država, za razliku od ostalih iz bivše zajednice.

- Teme koje su na dnevnom redu u BiH ili Srbiji sigurno nisu na dnevnom redu u zemlji koja je članica EU. Drugi razlog je što je Hrvatska uspela za dve decenije da, od dela komunističke Jugoslavije, republike koji nikada nije imala svoju potvrđenu državnost, prvi put u istoriji dobije državu. Tu je došlo do apsolutnog opštenacionalnog konsenzusa po tom pitanju i zato kod velikih hrvatskih partija SDP-a i HDZ-a nema razlika u pogledu dokle je ta zemlja i šta je hrvatska teritorija. Nema razlike ni u odnosu prema položaju Hrvata izvan Hrvatske, ni prema susedima. Nema razlika u odnosu prema jeziku kojim se govori o poslednjem ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Svi kažu da je Srbija agresor, da su Hrvati branili domovinu, svi su domoljubi. U takvim zemljama je na dnevnom redu onaj pravi život - istakao je Milivojević.      

Logično je, dodaje, da u Srbiji i BiH nije tako, jer su nedovršene države, a tu ima i grešaka građana, ali mnogo više spoljne intervencije s ciljem da nikada i ne budu završene.

- U Srbiji je protivpravno, bez odluke UN i tako dalje, na sceni uzurpacija. Najpre agresija, zatim okupacija od strane NATO-a 17 odsto njene teritorije, i u trećoj fazi desilo se priznanje Kosova od strane najvećih sila te alijanse. Bivša Jugoslavija se rasturala po obrascu Badinterove komisije 1991. godine, a koju je formirao zapadni deo međunarodne zajednice. Raspala se po šavovima bivših republika. Nastaje njih šest, a ne sedam. Nikakvo Kosovo se ne pominje 1991. kao država. U BiH imate Dejtonski mirovni sporazum, koji je zaustavio rat, jasan tekst, odnosno Aneks četiri koji je pretvoren u njen Ustav, a onda stiže, nekoliko godina kasnije, namerno, licemerno i navijačko tumačenje pojedinih delova sporazuma. Sad ne znamo da li je BiH ono što je iz Dejtona, odnosno vrsta državne zajednice tri konstitutivna naroda i dva konstitutivna entiteta ili je ono što žele da kažu Brisel ili Vašington - kaže Milivojević.

U tom smislu u BiH i Srbiji, takozvane, životne teme su možda vidljive na lokalnim izborima u sredinama koje pogode neke prirodne katastrofe.

- Inače, na velikim izborima, pa i na lokalnim, dominiraju "velike" teme državnog, nacionalnog tipa koje potenciraju stranke - podsjeća Milivojević.

Ipak, vraćajući se na novonastalu situaciju Hrvatskoj nakon izbora, smatra da se ni Tomaševićeve izjave, kada bi ga pitali nešto na temu nacije ili hrvatske države, ne bi razlikovale od onih koje daju čelnici HDZ-a i SDP-a.

- E, to je Hrvatska. Tamo se, takozvano domoljublje shvata kao apsolutan konsenzus o onome dokle je Hrvatska, šta je njeno pravo hrvatskog naroda i odnos prema građanskom ratu. Svi drugi su agresori, samo su oni branili domovinu - zaključio je Milivojević.

Pažnju na činjenicu da je Hrvatska dio EU skreće i profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković. Ističe da, uprkos činjenici da smo nekada živjeli u zajedničkoj državi, tri decenije nakon razlaza svaka država bivše Jugoslavije ima svoje autentično političko iskustvo društvene i kulturne specifičnosti, zbog čega treba biti oprezan prilikom svake političke komparacije.

- Za razliku od Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, Hrvatska ne samo što je u EU, već je država sa gotovo potpuno etnički homogenim stanovništvom, zaokruženim državnim i nacionalnim pitanjem, ali i mnogo slobodnijim medijima, naročito javnim servisom. Hrvatski intelektualci hrabrije i raznovrsnije nastupaju u javnosti, debate su zrelije, a vlast podložnija promjenama. Prema indeksu demokratije koji se svake godine objavljuje u časopisu "Ekonomist", već dugo kotiraju mnogo bolje od ostalih država, što, naravno, ne znači da u Hrvatskoj nema populizma, šovinizma, kriminala, kršenja ljudskih prava, pogotovo ozbiljnih socijalnih problema i slično - ističe Vuković.

On dodaje da, kada je riječ o nivou političke pismenosti i participacije, u Hrvatskoj je očigledno godinama unazad moguća afirmacija novih imena i pokreta, bez obzira na njihove kasnije domete, političku vitalnost i amplitude popularnosti.

- I tamo se vode žučne političke borbe, padaju teške riječi, ali su uslovi za fer i demokratsku izbornu utakmicu mnogo bolji nego u BiH i Srbiji. Treba naglasiti i da razna istraživanja političke kulture svjedoče da stanovnici Hrvatske imaju mnogo više samopouzdanja u svoju moć i potencijale da na izborima mijenjaju vlast, nego što je to slučaj u BiH - ističe on.

Na pitanje da li je moguće da se situacija iz Hrvatske prelije i na druge države bivše Jugoslavije u narednim izbornim ciklusima, on kaže da su brojni primjeri da velike partije ne mogu ostati nedodirljive, čak i kad ne postoji jedinstvena opoziciona alternativa.

- Ali u Crnoj Gori su režim Mila Đukanovića uzdrmali lokalni profesor koji do tada nije bio poznat javnosti i dva mladića bez glomazne partijske infrastrukture. I tu je na vidjelu bila želja birača da, prije svega, kazni vlast, pa tek onda razmišlja o političkoj kompetenciji ili ideološkim orijentacijama nove snage. Mislim da su i pobjede opozicionih kandidata u Banjaluci i Bijeljini izraz istog ili veoma sličnog entuzijazma birača. Uostalom, savremena politikologija i ukazuje na promjene u političkoj praksi, opadanje povjerenja građana u tradicionalne partije i stupanje na javnu scenu više da se kazne ili raskrinkaju određeni političari nego kao alternativni politički projekti sa vizijama i rješenjima za nagomilane probleme i frustracije u društvu - kazao je, uz ocjenu da i u Republici Srpskoj neizbježno predstoje potpuno drugačiji politički procesi od onih na koje smo se navikli prethodnih godina.

- Da li će oni biti pozitivni ili negativni vidjećemo, to ne zavisi samo od izbornih rezultata - zaključio je Vuković.

Nezaustavljiv proces

Politički analitičar iz Sarajeva Žarko Papić smatra da je veoma važna politička promjena do koje je počelo dolaziti u Hrvatskoj, odnosno u glavnom gradu, ali i da su nove opcije prepoznate i u drugim sredinama. To je, podvukao je, kritika SDP-a jer je paralelno s tim HDZ ostao stabilan.

- U Hrvatskoj ne postoji unutrašnja nacionalna napetost, odnosno nema proizvodnje nacionalnih tenzija kao u BiH između tri vodeće nacionalne partije koje uglavnom na uzajamnim konfliktima osvajaju vlast. U Srbiji je situacija drugačija. Tamo, objektivno, imamo autoritarni, jednopartijski režim, gdje je vrlo malo prostora da se neka nova snaga pojavi. Volio bih, a bojim se utopijski i bezuspješno, kada bi lekcija koju su hrvatskom SDP-u dali "Možemo" i zelena koalicija bila ozbiljno shvaćena u BiH. Ne može se nova pozicija graditi na manje-više istim stavovima kao kod nacionalnih stranaka - istakao je Papić.

Političari se, podvlači, trebaju usmjeriti na direktne potrebe građana, a ne da kriju, na primjer, stepen siromaštva u BiH. S druge strane, imajući u vidu da je većina građana svjesna svog socijalnog statusa i stanja u društvu generalno, odgovor na pitanje zbog čega ponovo na izborima daju glas onima koji su krivci za to, treba tražiti u tome što je, kako kaže, građanski koncept u BiH instrumentalizovan.

- Ne može se građanski koncept suprotstavljati naciji. Rodno mjesto građanskog društva je nacija. Puna nacionalna ravnopravnost je uslov da se u svakoj naciji probude građani. Ako neko bira člana Predsjedništva iz jedne bošnjačke nacije, nije neobično da HDZ BiH postaje jedina partija u hrvatskom nacionalnom korpusu i da ih sve drži. Zašto? Osjećaju ugroženost. Bez pune nacionalne ravnopravnosti, govorim o FBiH, neće se građanin Hrvat probuditi, osim nekad povremeno, i nešto raditi za njih - zaključio je Papić. 

Da se proces demokratizacije "odozdo" može objasniti činjenicom da je Hrvatska ušla u EU, potvrđuje za naš list i poslanik u Hrvatskom saboru Nino Raspudić.

- Veliki mit o medu i mlijeku koji će poteći čim se ostvari taj "san" velikim strankama je služio kao temeljna politička fantazija u očekivanju koje su građani trpjeli postojeće stanje. Nakon ostvarenja "sna" i susreta s tvrdom realnošću počinju novi politički procesi, pomalo puca duopol HDZ-SDP, javljaju se novi igrači, ne samo lokalni, i slijeva i zdesna. I taj proces je nezaustavljiv - rekao je Raspudić.

Ipak, vidljivo je da su rezultati na lokalnom nivou u odnosu na državni nešto drugačiji i da se Vlada ne može sastaviti bez "glavnih igrača". Raspudić kaže da su ova dva nivoa povezana i da se nove tendencije prvo pokazuju lokalno.

- Očekujem da će sljedeći parlamentarni izbori pokazati nastavak tendencija koje su se ogledale na ovim lokalnim izborima. Nastavak urušavanja dosadašnjeg duopola, novo preslagivanje političke scene - ističe Raspudić.

Većina ovakvih lista proizašla je iz "mejnstrim" partija, SDP-a i HDZ-a, pa se nameće teza da ove opcije možda ipak imaju zaleđe od strane "glavnih igrača" na političkoj sceni.

- "Možemo" je nastalo na temelju parapolitičke strukture koju su činile nevladina udruženja finansirana uglavnom izvana, ali i prilično isprepletena s SDP-om. Kad se pokazalo da SDP ne može više biti politički konkurentan, ušli su direktno u igru s novom opcijom. Dio ljudi koji su ostvarili uspjeh na lokalnom nivou je ponikao u HDZ-u, s kojim su se kasnije razišli, no svejedno su uspjeli, poput Penave u Vukovaru ili Milinovića u Lici - ističe Raspudić.

Na pitanje da li je paradoks da se Hrvatska optužuje za narastajući fašizam, a da istovremeno pobjeđuju lijeve i zelene opcije, on ističe da svako može drugoga optužiti za fašizam i da su Staljin i Tito jedan drugog slično etiketirali.

- Upotreba te etikete je doživjela toliku inflaciju da je nužno došlo do devalvacije. U Hrvatskoj nema ničeg uporedivog sa Zlatnom zorom u Grčkoj ili mađarskim Jobikom, koji imaju paravojne formacije i tuku nepodobne. Hrvatska demokratija je u mnogo čemu nezrela, a Hrvatska je puno sigurnija zemlja i društvo s manje nasilja od većine zapadnoevropskih zemalja danas - ističe on.

S jedne strane, u hrvatskoj javnosti postoje one opcije koje su znale upućivati netrpeljive izjave, s druge strane se pobjedničke stranke s ovih lokalnih izbora često ograđuju od jeftinog nacionalizma. Na pitanje da li je to znak da je u Hrvatskoj duboko podijeljeno društvo ili, možda, da su jedni ili drugi izuzetak od pravila u određenom trenutku, Raspudić kaže da stvari ne treba posmatrati crno-bijelo.

- Puno mržnje, predrasuda, demoniziranja neistomišljenika naći ćete i na zeleno-lijevoj, ili kako već sebi sami vole tepati, sceni, samo na drugim osnovama. Mi smo pluralno društvo u kojem se politička scena dijeli na različite političke opcije, vrijednosti i vizije, koje konkurišu na demokratskim izborima, a ne na dobre i loše, na tolerantne i mrzitelje, progresivne i zaostale i slično - zaključio je on.

Konstantin iz Teslića i Beli Preletačević

Kada je riječ o BiH i Srbiji, jedini primjeri nečeg drugačijeg od ustaljene prakse jesu pojava Konstantina Savića kao kandidata za načelnika Teslića i Belog Preletačevića kao kandidata za predsjednika u Srbiji. Đorđe Vuković kaže da oni nisu primjeri za raspravu o novim imenima i perspektivnim snagama u smislu političkih promjena i dekorisanja ideološkog pluralizma.

- Oni su prije protest protiv neuspjeha demokratije, izraz nepovjerenja u političke partije i estradizacije politike. Epizodne uloge sa manje ili više originalnosti, ali svakako kao dokazi nezadovoljstva političkom ponudom u kojem se više ne razaznaju programi, vizije, ideologije, načelnosti - istakao je Vuković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.