Mjesto gdje duša pronalazi mir
Na Trojičin dan svi putevi u Semberiji, Podrinju, Jadru, Mačvi i u podmajevičkom kraju vodili su ka Tavni i srednjovjekovnom manastiru, zadužbini kralja Dragutina, jer je taj praznik manastirska krsna slava.
Poslije obilnih padavina i hladnoće na Trojice je ugrijalo sunce - pravi praznični dan. U manastirskoj porti vjernike i goste dočekuje arhimandrit Lazar Kršić, crkveni velikodostojnik, ali, kako kažu u ovom kraju - duševan čovjek da mu ravnog nema.
Za svakog ima lijepu riječ: za nejake i uboge, vjerne i pobožne, mlade i stare, domaćine i siromašne, bolesne i zdrave... Za sve njih je on samo i jedino otac Lazo.
Arhimandrit Lazar u ovaj manastir je došao prije tridesetak godina iz šamačkog kraja. Sa sobom je donio i mladice vinove loze iz očevog zavičaja. Sada su one veliki hladnjak pod kojim se odmaraju posjetioci manastira, a u jesen se svi slade njegovim sočnim grozdovima. Ujedno, otac Lazo je veliki prijatelj novinara, umjetnika i svih ljudi čista srca.
Poslije svih obaveza u manastiru i njegovoj parohiji ovaj monah dosta radi na uređenju veb stranice manastira Tavna, izradi fotografija i drugog materijala. Time značajno pomaže da se dobar glas o manastiru čuje još dalje. I da se vidi sve ono što se događa u ovom kraju.
Kada otac Lazar dočekuje goste ima se utisak da se on to pozdravlja sa najrođenijim. Uostalom, i svi su njegovi u ovom kraju što vjernici, što prijatelji, što poštovaoci, što duhovna djeca.
Slično je i sa sestrinstvom. Igumanija Marta, kao prava domaćica kada joj je krsna slava, sa sestrinstvom vodi računa da je svima potaman - da je sve po redu i kako to manastirski život nalaže. Doduše, u tome zdušno pomažu i žene iz sela.
Onda se oglasiše zvona. Reska. Prepoznatljiva u ovom kraju. Prhnuše golubovi sa zvonika, a glas zvona se razliježe okolinom, odbi se od podmajevičkih brda, pa se spustiše dolinom rječice Tavne do Drine. Izviše se iznad njenih modrih vrbaka, pa se rasplinuše po grgoljivim vodama ove plahovite rijeke, te semberskom i mačvanskom ravnicom. Zvona najavljuju dolazak episkopa zvorničko-tuzlanskog Vasilija.
Sav pobožan svijet načini dug špalir da vladika uđe u manastirsko dvorište. Tišina kakva dolikuje manastiru, vladici, vjernicima i krsnoj slavi. Odavno na svetoj liturgiji nije bio tako veliki broj vjernika.
Obredu su prisustvovali i slikari - učesnici Umjetničke kolonije u semberskom selu Brodac. Njih šezdesetak iz Rusije, Bugarske, Makedonije, Srbije, Francuske, Engleske, Švedske i Srpske. Nekima je to bio prvi put da vide uživo kako pravoslavni vladika služi svetu arhijerejsku liturgiju.
- Veličanstveno! Veoma sam nadahnuta. Ovako nešto svečano, toplo, pobožno i čovjekoljubivo još nikada nisam doživjela - kaže slikarka Marina Žilić iz Novog Sada. Poslije bogosluženja Marina je načinila veliki broj skica koje će ubrzo prerasti u slike rađene uljem na platnu.
Umjetnički fotograf kolonije Božidar Vitas iz Beograda naizmjenično je mijenjao objektive na svom fotoaparatu kako bi ovjekovječio u fotografiji taj događaj. Julija Isaeva iz Bugarske, živi i slika u Parizu, naprosto je gutala sve prizore - slagala je uspomene kako bi ih kasnije na Monmartru prenijela na platno.
O Trojicama svi poslovi na njivama, u voćnjacima povrtnjacima, na livadama i u seoskim dvorištima staju. Praznik je nad praznicima. I manastirska slava. Obavljati bilo koji posao veliko je svetogrđe. Zato je i impozantan broj vjernika kod svog manastira.
- Od malih nogu dolazim na Trojice u manastir. Osim što osjećam potrebu za tim, ovdje vidim mnoge prijatelje i poznanike koje dugo nisam sreo. Ovdje su i najiskrenije priče - kaže Tomo Simić iz Zvornika.
Da je to tako i da se ovom manastiru uvijek dolazilo i kada je nevolja i bolest, radost i krštenje, vjenčanje i svadba, nijemo svjedoče stepenici na južnim manastirskim vratima. Od bosih nogu i opanaka na tvrdom kamenu su načinjena vidljiva udubljenja. Kroz ova vrata još od četrnaestog vijeka prolaze poslije molitvi i liturgija vjernici: ratari, stočari, voćari - domaćini. Malo po malo, pa su udubljenja od njihovih stopala niža od površine stepenika za desetak centimetara. Vjeruje se da ovako nešto više ne postoji ni u jednom pravoslavnom hramu.
Ova udubljenja su ponos manastira i njegovog sveštenstva. Lako se ona mogu savremenim zidarskim sredstvima izravnati, a onda stepenike uglačati, ali tako nešto ovdje ne biva - udubljenja u stepenicima su u svim pričama o pobožnosti i pravoslavnoj vjeri pored Drine i oko nje.
Po završetku liturgije vjernici se druže u manastirskom dvorištu, na livadama oko njega, u hladovini kestenova i lipa. Sjede i ljuduju kumovi, rođaci, prijatelji, ispisnici, ratni drugovi, prijatelji iz vojske... Ljuduju tako paori iz bijeljinskih sela, voćari iz okoline Zvornika, krečari, čamdžije, pčelari, majstori, profesori, ljekari, djeca... Sve slike za veliki ram.
Da se mogu uramiti sve te slike od kada se slavi Trojičin dan u manastiru Tavna onda bi to bila najveća galerija portreta i pejzaža na svijetu.
Ako ništa bar će tako biti na slikarskim platnima širom svijeta kada se učesnici bročanske kolonije vrate u svoje domicile. Inspiracije upijene na Trojičin dan u manastiru Tavna sigurno su neiscrpne. Tako nešto jedino može biti na ovom svetom mjestu na tromeđi opština Bijeljina, Zvornik i Ugljevik. Tako uvijek bilo, tako će biti vo vijeki vjekova.
Vjenčići
Većina slikara prvi put je vidjela da se na Trojičin dan u manastir unosi svježa trava od koje vjernici prave vjenčiće i nose ih kućama. Od trave koja je bila u manastiru uskoro će vjenčići biti u ateljeima u Moskvi, Petrogradu, Sofiji, Beogradu, Kruševcu, Skoplju, Užicu, Bijeljini, Parizu, Londonu...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
