Mitovi i legende za svaku priliku

Grci se doduše jesu okupili, ali u štrajkovima i protestima na ulicama Atine. U međuvremenu, izdavačke kuće i filmski studiji širom Zapada bogate se zahvaljujući pričama i likovima iz stare Grčke: riječ je o pregršt filmova i knjiga zasnovanim na helenističkoj tradiciji, a sve je kulminiralo 2. aprila premijerom visokobudžetnog filma "Borba Titana", "rimejka" rađenog u 3D tehnici.

Sve ono što zapadna civilizacija i kultura duguju Grčkoj toliko je poznato i rašireno, da se tu nema šta dodati ni oduzeti. Međutim, s vremena na vrijeme valja se podsjetiti kako je taj dug generacijama rastao. Zamislite zaostavštinu starih Grka kao sobu punu savršenih stvari - kostima i rekvizita pogodnih za svaku priliku, gdje sve zavisi od nadahnuća izvođača.

U vrijeme romantičara, Šeli je obradio jednu od Eshilovih drama kako bi privukao pažnju svjetske javnosti na borbu Grka za nezavisnost. "Odiseja" je Džemsu Džojsu dala obrazac za remek-djelo modernizma 20. vijeka. Ne tako davno, u verziji "Borbe Titana" iz 1981. godine, producenti su se vratili mitu o Perseju da bi... Dobro, nije baš jasno šta su htjeli, osim možda da prikažu tada mladog glumca Harija Hamlina sa uvojcima koji su mu davali izgled polubožanstva. To im je i uspjelo.

U posljednjih nekoliko godina, umjetnici su više nego inače posezali u zaostavštinu helenizma. Ne postoji zajednički obrazac za sve te "pozajmice" koje su se u posljednje vrijeme našle na policama knjižara, pozornicama i velikim ekranima, osim pretpostavki da sve te priče o bogovima i herojima mogu biti relevantne i za naše doba.

Kako bi se shvatilo sve bogatstvo i dinamičnost helenizma, treba se prisjetiti onih slika na kojima su muškarci strogog izgleda u togama i ruševine stare Atine obasjane Suncem. Maštovita književnost, naročito poeme i drame, su neuništivi spomenik slave antičke Grčke. Homerovi epovi "Ilijada" i "Odiseja" oslikavaju svijet u kom odnosi bogova i smrtnika obiluju ljubavima, zavjerama i bitkama. Taj spoj fantastičnog spektakla i uzvišene ljudske drame je veoma fotogeničan, a time i pogodan za svijet Holivuda. Međutim, to ne znači da će svaki projekt te vrste biti uspješan.

Sjetimo se "Troje", "blokbastera" od prije nekoliko godina. Kerolajn Aleksandar u svojoj novoj knjizi "Rat u kom je ubijen Ahil" primjećuje da "nema te akcije u 'Ilijadi' koja nema inspiraciju u božanskom". Međutim, sam film ne dozvoljava uplitanje bogova, već gledaocu prepušta da sam pronađe najadekvatnije objašnjenje o uzrocima Trojanskog rata, što se nije pokazalo kao uspješno. Ahil, na način kako ga je odglumio Bred Pit, nije bio polubožanska mašina za ubijanje koji je gorko zažalio zbog vlastitog ratničkog bijesa; u filmu on više nalikuje nekom zlatokosom surferu koji je tu nekim čudom dolutao sa obala Kalifornije.

Neobični spojevi čudesnih mitova i bliske nam stvarnosti govore da su Homer i drugi veliki tragičari Atine dobro znali šta rade kada su vrijeme događanja svih svojih priča smjestili u daleku prošlost. U "Grčkoj tragediji", iscrpnoj studiji o Eshilu, Sofoklu i Euripidu, Edit Hol ističe da je tako veliki vremenski jaz bio veoma značajan za tadašnje dramatičare, jer im je omogućavao da pojasne "strahove, težnje, napetosti i protivrječnosti koje su karakterisale atinsko društvo i misao". Pored oštroumnosti njihovog pripovijedanja, jasna je namjera antičkih tragičara da književnošću pokušaju odgovoriti na teška pitanja o dugotrajnosti helenske kulture.

Obrada

Ukoliko filmski producenti i drugi umjetnici žele da na pravi način obrade antičke grčke mitove, nije dovoljno samo pozajmiti zanimljive legende i munje sa Olimpa. Potrebno je da prije svega uzmu u obzir taj kritički impuls, koji je najzaslužniji za nastanak tih mitova i legendi.

Preveo: Milenko Kindl

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.