Misterija crvenog grada

Predio odiše snagom vode, koja iz svakog kutka zemlje kulja, šumi, obrušava se, potoci se probijaju i vijugaju pored grabovih stabala, provlače ispod svodova mostova i žure ka spajanju u neku veliku moćnu rijeku.

I onda iz raja praiskonske prirode, kroz zavjesu vodenih kapljica poslije njihovog skoka sa vodopada otvara se vidik na nestvaran predio.

Pogled se ustremljuje gore, ka pramenovima bjeličastih oblaka u koje se, kao zadebljali vrhovi zarđalih srednjovjekovnih kopalja, ubadaju čudne građevine od zemlje i kamena.

Putnik, koji prvi put hodi ovim prostorima, kročio je iznenada, u neki novi svijet, u čarobnu priču davno slušanu u toplom krilu svoje bake, u Đavolju varoš, koja je udaljena 27 kilometara jugoistočno od Kuršumlije.

U ovoj varoši sve je drugačije od ostalih. Neobični stubovi  žućkasto-narandžaste boje, hrapavi i izborani, zakačeni na leđa litice, žude ka visinama, ali im se ta želja da dodirnu oblake, kao i u životu ljudi, slama pod teretom teških kamenih kapa, koje ih sabijaju ka zemlji iz koje sve počinje i u kojoj se sve  završava.

Ove gorostasne figure, pred kojima je čovjek sićušan mrav u stoljetnoj šumi, liče na trapave divove izduženih vratova i debelih stomaka.

Skup ovih figura, a kažu da ih ima više od dvije stotine, liči na okamenjenu porodicu, koju snagom tijela nadgleda namrgođeni domaćin, izdvojen i strogoćom ograđen od ostalih, a čeljad, drugi kameno-zemljani stubovi, u drhtavici pribijeni jedno uz drugo čekaju njegova naređenja.

Uz skute majki šćućurena su djeca, zaštićena njihovim tijelima, zaklonjena od zlih vjetrova i svih nedaća koje im život nosi.

I dok starci, načeti vjetrom, kišama i snjegovima, gube prvo kamene kape, a onda im se i tijelo osipa i troši, lagano umiru pretvarajući se u prah ovozemaljski, na drugoj strani litice, iz žuto-sasušene zemlje stidljivo niču mališani, bježeći od prizemljice ka visinama.

Za sve što odudara od običnog, što je neuobičajeno, čudno i nesvakidašnje, sve ono što ljudi ne mogu da objasne, premještaju ga iz ovog u neki drugi, tajanstveni, mistični pa često i suroviji svijet.

Vijekovima su mještani sela Đake, koje se nalazi blizu pješčanih figura, gledali u ovo čudo, strahovali pred njim, divili mu se i istovremeno mislili da je ovo rabota samih đavola.

Profesor Dragić Živković je rođen u ovom selu, koje je najbliže pješčanim piramidama. Još kao dijete se naslušao predanja o Đavoljoj varoši i njenom nastanku.

- Legenda govori da su se ovdje sreli svatovi te da se prelijepa djevojka obećala dvojici momaka. Pošto se nisu mogli dogovoriti čija je, došlo je do međusobnog krvavog obračuna. Bog je onda okamenio i svatove i djevojku. Stari svat je pokušao da pobjegne, to je onaj veliki izmaknuti pješčani stub, ali je i njega stigla božija kazna. Iz očiju prelijepe djevojke potekle su krvave suze. To su oni crveni izvori - priča profesor Živković.

Prema jednom od narodnih predanja, tu su živjeli mirni ljudi koji su bili veliki vjernici. Pošto je to smetalo đavolu on im je pripremio đavolju vodu. Kada su je popili omamljeni mještani su zaboravili na rodbinske odnose i riješili da vjenčaju brata i sestru. Đavolja posla pokušala je da spriječi dobra vila, a pošto u tome nije uspjela zamolila je Boga da on to učini. Tada je pala jaka kiša, spojilo se nebo sa zemljom, dunuo jak hladan vjetar koji je okamenio mladence i svatove tačno na ulazu u crkvu.

O tome kako su nastala ova čuda prirode priča i turizmolog Radovan Tanasković.

- Natovari se jednom čovjeku đavo na leđa pa nikako da ga se otarasi. Kad to nije mogao da učini zamoli samog đavola da mu kaže. On ga poduči da ode tamo gdje su šuplja brda, rudnici željeza, pa će ga se riješiti. Čovjek to učini ali kad dođe prekrsti se i đavo spade s leđa, poludje i poče skakati po brdima. Gdje je udario svojim kopitama tamo su nastale piramide - priča Tanasković.

Stručnjaci tvrde da su zemljane figure sa kamenom na vrhu, teškom i po stotinu kilograma, nastale u specifičnom erozivnom procesu. Kiše su spirale zemlju i odnosile je, a njene čvršće slojeve štitila je kamena ploča na vrhu. Tako su piramide rasle kao gljive poslije kiše. Taj vajarski rad nevidljivog umjetnika dalje oblikuje vjetar, kiša, mraz i snijeg, dajući mu čvrstinu i posebnu boju.

U ovoj dolini rastu zakržljali hrastovi, koji liče na pauke, grabovi u vidu hobotnica i stabla sa otvorenim utrobama. Sve je, po legendi, u znaku đavoljih poslova. Ovdje izvire crvena đavolja voda, tu je đavolja jaruga, a starije posjetioce do Đavolje varoši voze đavolje kočije.

Stanovnici okolnih sela sa strahom ulaze u Đavolju varoš. Pričaju da se noću, između pješčanih stubova čuju čudni, đavolji glasovi. Niko od njih, pa ni oni najhrabriji ne smiju da zanoće u ovom vražijem gradu.

Baka Desimirka Ivanović se sjeća da je kao dijete oko piramida čuvala ovce i to samo do sumraka. Dogodilo se jednom da se čobanin popeo na omanju piramidu i skinuo njenu kamenu kapu. Onda se, kaže baka, ukočio i nije nikako mogao da siđe dok nisu došli seljaci sa merdevinama.

Upravnik Đavolje varoši, koju je Srbija 1995. godine proglasila za prirodno dobro od izuzetnog značaja, Radoje Stjepanović kaže da godišnje ovaj prirodni fenomen posjeti i do 70.000 turista. U izboru za “Novih sedam svjetskih čuda” pješčane piramide su se našle na listi od 77 kandidata.

Voda

U Đavoljoj varoši se nalazi nekoliko izvora iz kojih teče crvena voda koja nastaje oksidacijom željezne rude.

- Izvori su specifični jer je voda u njima ekstremno kisela i hladna sa pH vrijednosti 1,5 i sa visokom mineralizacijom od 15 grama na litar vode. Ovakve vode su rijetke u svijetu. Narod ih upotrebljava za liječenje, iako stručnjaci to ne preporučuju - priča kustos Đavolje varoši Suzana Bačanin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.