Mirko Ilić,dizajner: Svi bi u carevo novo ruho

Ilić je jedan od najpoznatijih dizajnera na svijetu, bio je art direktor u magazinu "Tajm" i "Njujork tajms", vlasnik je studija za grafički dizajn, kompjutersku grafiku i trodimenzionalnu animaciju. Živi u najelitnijem dijelu Njujorka - Menhetnu, a a ispred njegove kuće snimala se svaka treća epizoda serije "Seks i grad".

Ovaj rođeni Bijeljinac, dio djetinjstva proveo je u Mariboru i Zagrebu, bio je autor stripa, ilustrator, grafički dizajner i art direktor, a kaže da je svoj posao uvijek shvatao i kao igru.

* GLAS: Poslije dugogodišnje uspješne karijere, da li se još sjećate početaka?

ILIĆ: Sve je počelo slučajno. Kao četvorogodišnjak uzeo sam krojačku kredu od majke i na podu nacrtao Djeda Mraza. Mojoj mami se to toliko svidjelo da je odlučila da crtež prekrije tepihom dok se otac ne vrati sa posla da mu to pokaže. A da mi je mama izvukla uši, oprala pod i rekla da više nikada nisi dodirnuo kredu, ko zna što bih danas bilo. Talenat služi za početak, da bi vam mama rekla da ste to lijepo uradili. Druga bitna stvar jeste ono što uvijek ponavljaju u Americi: "Kad si na vrhu, već si na putu dole." Treba imati izazov prema sebi i ne biti zadovoljan time što "curi lova". Kad prestane da "curi", već je prekasno za promjene.

* GLAS: Otac Zdravko, zastavnik JNA, namjeravao Vas je poslati na Vojnu akademiju, a Vi ste izbjegavali i da idete u vojsku?

ILIĆ: Kad nema konflikta, nema ni umjetnosti. Na području stare Jugoslavije najkreativniji ljudi su bili djeca vojnih lica i policajaca, a u isto vrijeme to su bili i najveći kriminalci. To je zbog represije oca koji dolazi kući, a prethodno je neko vikao na njega, pa onda on postroji familiju. Na tu represiju postoje dva odgovora: klinci postaju povučeni, počnu nešto da crtaju ili pišu u nekom ćošku, ili izađu na ulicu i ukradu kola, tek toliko da se osvete. 

* GLAS: Prvi veliki posao koji ste dobili bilo je osmišljavanje naslovnica za zagrebački list "Danas". Koliko Vam je to pomoglo u kasnijem radu?

ILIĆ: Jedini moj uslov je bio da se nikada nijedan političar ne smije pojaviti na naslovnoj strani. Rekao sam da "Neću raditi životinjsko carstvo, kad je kralj životinja već umro". Naravno da sam se sjajno zezao sa tadašnjim sistemom, jer sam za sve te naslovne strane upotrebljavao svoje prijatelje i sve one djevojke koje sam htio da fasciniram.

* GLAS: Da li su umjetnički porivi bili ključni za Vašu svjetsku karijeru?

ILIĆ: Postoje dvije grupe ljudi koji rade dizajn – oni koji rade za novac i oni koji rade za slavu. Ja sam od onih koji rade za slavu. Novac mi se, na sreću, desio. Ali, na zapadu se vrlo malo šta može raditi, a da vam se novac ne desi. Ne možete biti dobri, a da vam se novac ne desi. Najbolji ljubavnik, najbolji lopov, konobar, vodoinstalater, bilo šta da ste, novac vam se može desiti. Nažalost, ovdje, najbolji glumci, pisci, slikari, često nemaju ni za kafu. To je prilično nezdrava situacija, bolesno društvo.

* GLAS: Jedini ste član art direktora za BiH, za Srbiju i za Hrvatsku. Kako ste prevazišli ove naše barijere?

ILIĆ: Mene nikada nisu interesovale ove male granice, ja sam uvijek htio biti najbolji na svijetu. Zanimljiva je stvar u Americi, različita od ovih naših prostora: kad dođeš tamo, ljudi hoće da ti pomognu. Ako uspiješ u Americi, oni koji su ti pomogli, misle da su i oni uspjeli. Tamo ne postoji "Iskopaj mi oko, a komšiji dva". Ovdje niko neće da ti prizna da si talentovan, jer onda po automatizmu priznaju da oni nisu. Njima je lakše da kažu da je neko uspio zato što je homoseksualac ili zato što je mason, nego da priznaju da je talentovan.

* GLAS: Na umjetničkim školama u Americi ima mnogo studenata sa naših prostora?

ILIĆ: U Americi postoje hiljade stipendija, ja predajem na "Kuper univerzitetu", jednoj od privatnih škola koja je besplatna. Gospoda Kuper i Kolt i još nekakva ekipa, osjetili su se krivim što su zaradili pare na oružju, pa su ih uložili u školu i slične stvari. U Americi, inače, postoji jedan princip da ako ste u srednjim godinama uradili nešto loše, onda se iskupite time što pred smrt napravite nešto dobro. Tako je izgrađen "Karnegi hol" i stotine zgrada i muzeja, jer ljudi žele da im imena ostanu upamćena po dobrim djelima. Kada bi se ovdje tako iskupljivali, cijela Bosna bi bila puna muzeja.                       

* GLAS: Besplatno ste uradili logo za Ministarstvo kulture Srbije, kao i za Muzej istorije Jugoslavije. Istovremeno ste i kreativni konsultant za razvoj "Politikinih" izdanja ili "brendiranje" najstarijeg srpskog lista. Koliko ste ponosni na to? 

ILIĆ: Nigdje se u svijetu kao ovdje ne upotrebljava tako često riječ "brending". To je ovdje postalo "carevo novo ruho", ne radiš ništa – radiš brend. Brending inače dolazi od jedne akcije u Americi, to je ono kada zagriju gvožđe i utisnu kravi na zadnjicu – da bi se znalo da je njihova. Što se tiče moga rada u "Politici", jedini razlog što dolazim je emotivni. "Politika" mi kao ime nešto znači, svi smo mi odrasli na "Politikom zabavniku" i ostalim izdanjima.

* GLAS: Pratite li dizajnerske radove kolega na ovim prostorima?

ILIĆ: Kada dođete na ove prostore, posebno BiH, prvo što golim okom možete da vidite jeste da ovdje nema nikakve ekonomije. Polovina bilborda su reklame za vodu, stvara se vještačka potreba za flaširanom vodom, a na drugoj polovini bilborda su političari. Ovdašnje reklame su, manje-više, "luk i voda".

"Azra" i "Bijelo dugme"

Ilić je svojevremeno radio stripove u nekadašnjem zagrebačkom omladinskom listu "Polet", ali i omote za ploče grupa "Azra", "Bijelo dugme". Ponekad je pisao stihove za pjesme "Parnog valjka", ali i za Gorana Bregovića. Najdraži plakat koji je radio početkom osamdesetih je onaj za film "Ko to tamo peva". Napravio je na stotine filmskih i pozorišnih plakata širom Evrope, ali mu je plakat za ovaj kultni film ostao posebno drag. Kaže da je talenat za crtanje naslijedio od majke Božice, koja mu je pružala podršku u radu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.