Ljubav začeta na radnim akcijama

- Kao djeca odrasli smo, a da se čestito nismo ni vidjeli. Ja sam živio u mom "carstvu" među četiri sestre i tri brata, koji su, hvala velikom Bogu, i danas svi živi, pa i zdravi. a Dušanka sa svoja četiri brata, od kojih je najmlađi Milorad rođen tek 1946. godine - priča Budimir.

Budimir se prisjeća da je svoju Dušanku prvi put vidio kad je sa ocem i braćom dovozila sijeno koje se kao narez sakupljalo za potrebe države nedaleko od njegove kuće na Bukrićima. Kaže, vidio je neko simpatično, mlado i lijepo stvorenje koje mu se već tada učinilo dragim i za kojim se sve češće okretao.

- Iza toga slijedilo je sve više "slučajnih" viđenja i polako se razvijala obostrana ljubav. Slijedili su susreti na sijelima, komušanju kukuruza, kod ovaca u Radavi - nastavlja priču čiča Budimir o putu do braka sa Dušankom, uoči Aranđelovdana sada već davne 1949. godine.

Do tog sudbonosnog dana on i Dušanka su prošli mnogo toga zanimljivog.

- Pošto je to bilo vrijeme obnove, a mi oboje mladi i zdravi, stalno su nas pratile razne radne akcije. Dušanka, kao omladinka, bila je učesnik tri omladinske radne akcije. Dva i po mjeseca bila je na SORA Šamac - Sarajevo, dva mjeseca na sječi drveta, kladarom testerom, na ORA "Maluš" na Romaniji, a zajedno smo radili, opet "dobrovoljno", u pilani na Sokocu i izgradnji zadružnog doma i puta u Grčevu. Svaki naš susret vodio je sve dublje u ljubavne veze. Dovoljno je bilo da se pogledamo i pao bi dogovor za sljedeće viđenje - kazuje Budimir.

Kako "dobrovoljni rad" nije jenjavao, on je iskoristio i Dušanki predložio da se uzmu, znajući da udate žene ne idu na radne akcije. Dušanka je taj prijedlog prihvatila, ali trebalo joj je odobrenje roditelja. To je krišom saopštila majci, a ova je prenijela ocu. Oboje su bili za to da se prekine njen "dobrovoljni" rad i brzo su se složili sa tim da se uda.

- Moja braća, a posebno najstariji Radivoje nisu bili za to. Nije se on ljutio radi moje odluke da se udam za Budimira, nego zbog toga što sam, po njegovom mišljenju, bila isuviše mlada - priča baka Dušanka.

Uz to, dodaje, vladala je opšta siromaština, pa se brat bojao da se ne obrukaju kod dočeka svatova i njenog ispraćaja, jer je ipak bila jedinica.

Svadba nam je bila oko naše slave Aranđelovdana, pa je i moje i Dušankino "viđenje" prve bračne noći bilo tek tri dana nakon slave - sa smijehom priča čika Budimir.

Gotovo godinu dana po ženidbi Budmir je otišao u vojsku - tri godine na albanskoj granici, a kod kuće su ostali Dušanka i jednogodišnji sin Milomir. Zli jezici su čak počeli pričati da je Budimir ostavio i da je našao tamo neku drugu. Po povratku iz vojske bio je to susret za nezaborav.

- Moja svekrva, a Budimirova majka, Jovanka tada je napravila veliko veselje, kao odgovor onima koji su tvrdili da je mene i našeg sina Budimir ostavio - kazuje Dušanka.

Po dolasku iz vojske Budimir se zajedno sa svojom Dušankom latio posla. Radili su svoju i tuđu zemlju. ubrzo se Budimir zapošljava u rogatičkom "Rasadniku", kasnije poljoprivredno dobro "Rogatica". Postao je vrstan kalemar, a vremenom još vrsniji traktorista i sa gotovo trideset godina radnog staža 1982. godine odlazi u invalidsku penziju.

Sa svojom Dušankom u ljubavi i razumijevanju izrodio je još dvoje djece - kćerke Milenu i Nadu. Izgradili su i dvije kuće uz samo jedan kredit od svega hiljadu dinara.

- Naša sreća, nažalost, nije vječno trajala. Polovinom 1983. godine na onaj svijet otišao je naš jedinac Milomir. Na našu sreću ostalo nam je dvoje unučadi - Milomirova djeca, i uz unuke koje su nam podarile Milena i Nada imamo ukupno šestoro unučadi i četiri praunuka - kažu uglas Dušanka i Budimir

Nikad se nisam pokajala

Imala je, veli Dušanka i drugih momaka. Ali, Budimir je nekako očarao od prvog susreta, bio je pošten, lijep i vidjela je da je mnogo voli. I, naglašava, nikad se nije pokajala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.