Kuća ljubavi i sloge
SLUŠAJUĆI obrazloženje zašto je pedesetčetvorogodišnja Živoslavka Marjanović nagrađena Plaketom opštine Laktaši "za izuzetno humana djela, brigu, vaspitanje i pomoć djeci bez roditeljskog staranja", svim onima koji su 23. aprila ove godine bili prisutni na svečanosti povodom Dana opštine, potekle su suze. Ne bez razloga jer je, do tada za mnoge anonimna žena, "vratila na svjetlo dana" plemenitost, kao vrlinu koju su mnogi zaboravili ulazeći u 21. vijek.
Prije tačno šest godina Živoslavka je na konkursu opštinskog Centra za socijalni rad izabrana za za staratelja laktaškoj djeci bez roditeljskog staranja smještenih u takozvane socio-pedagoške zajednice. Od tada je kroz dvije opštinske starateljske kuće zbrinuto tridesetoro djece od čega kod Živoslavke njih devetnaest.
- Dugo sam čekala dan kada ću najzad dobiti ključeve od kuće u kojoj trebam boraviti sa svojom novom porodicom. Razni seminari, sastanci, druženja, učenja od iskusnih stručnjaka -priča Živoslavka.
Početkom oktobra 2002. godine Živoslavka je dobila ključeve od kuće, a sa njom, kako kaže, i veliku odgovornost. Brigu o svemu u kući, od uređenja i održavanja, do vaspitanja i kompletnog staranja o svakom djetetu, nadjačala je radost da najzad radi ono što voli, a do tada nije znala kako da to ostvari. Naime, Živoslavka je rođena u Beogradu, a u Laktaše se doselila 1977. godine. Majka je dva sina i baka dvije unuke. Povremeno je bila zaposlena, a oduvijek se bavila humanitarnim radom. Naročito u ratnom periodu kada je aktivno učestvovala u "Kolu srpskih sestara".
- Zamišljala sam ko će mi doći, kako će izgledati i maštala o djevojčicama koje nisam imala. Zamišljajući prvi susret unaprijed sam plakala, čas radosna što mogu nekom pomoći, a onda puna bola i tuge za nepoznatim djetetom - priča kroz suze Živoslavka.
Sva ustreptala od radosti očekivala je svog prvog štićenika, djevojčicu od 16 mjeseci.
- U iščekivanju sam sve zaboravila. Vrijeme kao da je stalo, a onda automobil ispred kuće. Radnice Centra za socijalni rad vade stvari i izvode sićušnu djevojčicu. Na vrh glave repić, a oči okrugle, crne kao trnjine. U trenu sam je zgrabila u naručje i čvrsto stisnula kao da će je neko oteti. Suze su mi se slivale niz lice, a ja nisam mogla ni jednu riječ da kažem. Gušilo me je u grlu. Čula sam samo riječi "Majka ju je rodila sa četrnaest, mlada je i....". Dugo sam je milovala, a ona se sklupčala u mom naručju kao malo mače - opisuje Živoslavka svoj susret sa prvim štićenikom.
Prihvatila se hranjenja i presvlačenja i kako sama kaže nekoliko je dana "proučavala".
- Morala sam da vidim šta zna, kako jede, spava, da li je zdrava i šta joj sve treba. Badava su bila tolika predavanja. Radila sam instinktom majke i osjećala da ne griješim - kaže Živoslavka.
Tih dana je stekla i samopouzdanje i otada obavlja sve poslove kao iskusni staratelj. Nakon dvije nedjelje došle su još dvije djevojčice od 10 i 7 godina starosti.
- Tiho u sebi zahvaljivala sam Bogu za sve što sam dobila. Nove djevojčice lijepo su se družile sa manjom, nosile je, učile da govori, presvlačile i oblačile kao da joj je sestra. Njih tri i ja kao da se znamo od rođenja. Toliko sam srećna što imam ovu divnu djecu da bi ovo radila čitavu vječnost. Svi se iskreno zahvaljujemo ljudima koji su došli na ideju da domski smještaj zamijene porodičnim. Naša kuća je kuća ljubavi i sloge, a da govorim istinu mnogi su se uvjerili - rekla je Živoslavka.
Stalni kontakt
Kroz kuću Živoslavke prošlo je mnogo djece. Većina ih je još tu, a sa drugima je ona u stalnom kontaktu. Žao joj je što ova kuća nije napravljena dok je bila mlada.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
