Kraljevi seksa, droge i rokenrola preselili na veliko platno

Neprovjerene vijesti, tračevi, fotografije i video snimci škakljivih situacija u kojima su se našle te ličnosti, još više podižu zanimanje za njihov privatni život.

Holivud i ostatak svjetske filmske industrije nije ostao imun na zahtjeve tržišta. Snima se ono što ljudi žele da gledaju, tako da nije čudno što se samo u posljednjih nekoliko godina snimio čitav niz biografskih ostvarenja o slavnim ličnostima.

Ljudi žele da gledaju svoje idole u običnim situacijama, da se i sami uvjere da su oni od krvi i mesa. Njihovi problemi sa alkoholom, drogama, seksualne perverzije, sa trač rubrika u žutoj štampi, tako su se preselili na veliko platno.

U igranom biografskom filmu koji se koristi fabulom i glumcima, fabula može obuhvatati i cijeli život i segment života i samo neki ključni događaj. Biografski filmovi često opisuju i društveno-politički kontekst, graničeći u tom slučaju s istorijskim filmom ("Gandi", "Amadeus", "Hrabro srce") i s ratnim filmom ("Paton", "Hrabro srce"), a još češće naglašavaju privatni život junaka, koristeći se pritom mehanizmima melodrame ("Frida", "Control", The Doors, "Džoni Keš - Hod po ivici").

Savremeni biografski filmovi, prema nekim kritičarima, svoje junake zaključavaju u unaprijed zadani, opšteprihvaćeni identitet. Premda bi trebali otkrivati svoje junake, konvencionalni holivudski biografski filmovi ne postavljaju pitanja već daju odgovore, a svoje likove ne otvaraju već zatvaraju. Biografije se lome na dva ili tri biografska motiva. Kreću se od dualizma kreativnost/destruktivnost. Na primjer, slava/alkohol, uspjeh/droga, umjetnost/bolest, emocionalnost/izolovanost. To je temeljna formula biografija umjetnika. U to se zatim ubacuju specifični biografski naglasci poput sljepila, šizofrenije, preljubništva, trauma iz djetinjstva, Edipovog kompleksa, itd.
Većina savremenih filmova "sašivena" je od te šačice scenarističkih motiva: Rej Čarls, Silvija Plat, Frida Kalo, Elvis, Džoni Keš... - svi su napravljeni na taj kalup. Neke biografije je scenaristički malo teže zaključati u taj identitet "prokletog" i "razdrtog" umjetnika. Neke pak biografije, čiji su vlasnici tragično skončali nakon duge i teške bolesti, dodatno olakšavaju "obradu".  

Jedno od najnovijih ostvarenja takve vrste je i biografski film o jednom od najvećih muzičara 20. vijeka, nekadašnjem članu legendarnih "Bitlsa" Džonu Lenonu, koji će biti premijerno prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Londonu. Dugometražno igrano ostvarenje "Nowhere Boy" govori o Lenonovom životu i odrastanju u Liverpulu, njegovoj vezi s otuđenom majkom Džulijom i tetkom Mimi, koja ga je i odgojila.
Ovo je redateljski igrani debi vizuelnog umjetnika Sema Tejlora Vuda, a u kojem britanskog pjevača igra mladi glumac kojem predviđaju veliku karijeru - Eron Džonson.
U filmu su uloge ostvarili i britanske glumice Kristin Skot Tomas, koja igra Mimi, te En-Mari Daf u ulozi njegove majke.
U Francuskoj je ova godina najavljena kao godina Koko Šanel. Nedavno su se pojavila čak dva filma u holivudskoj produkciji o slavnoj modnoj kreatorki.

U francuskim bioskopima u aprilu počeo je da se prikazuje prvi od dva filma o Koko Šanel, "Coco avant Chanel", koji govori o životu siromašnog siročeta koje postaje svjetska ikona mode i stila.

Koko Šanel u filmu igra Odri Tatu, junakinja "Čudesne sudbine Amelije Pulen", a rediteljka An Fonten posvetila se prvom dijelu života modne kreatorke.

Slobodna adaptacija knjige "L'irregulere" Edmond Šarl-Ru, film prikazuje kako je, usprkos poniženjima, Koko Šanel uspjela da se nametne i ostvari uspjeh.

Drugi film o poznatoj kreatorki "Koko Šanel i Igor Stravinski", holandskog reditelja Jana Kunena zatvorio je ovogodišnji filmski festival u Kanu. Riječ je o adaptaciji romana "Koko i Igor" britanskog pisca Krisa Grinalga, koji se bavi tajnom ljubavnom vezom modne kreatorke sa ruskim kompozitorom. Koko Šanel u ovom filmu igra Ana Muglali.

Iako je ovaj film kod kritike lošije prošao od ostvarenja An Fonten i jedan i drugi su uticali da interes za elitni brend i statusni simbol "Šanel" postane naglašeniji.
Nakon uspjeha filma o Edit Pjaf, sa Marijon Kotijar u glavnoj ulozi, za koju je dobila Oskara, uslijedila je prava poplava biografskih filmova u Francuskoj - od filma o književnici Fransoaz Sagan i slavnom kriminalcu Žaku Mezrinu do filmova o Seržu Genzburu i Ivu Montanu, koji su u pripremi.

"Virus" filmskih biografija došao je iz Holivuda, gdje su se filmske priče o slavnim ličnostima množile proteklih godina - od muzičara poput Reja Čarlsa, Tine Tarner ili Čarlija Parkera, preko književnika i slikara poput Trumana Kapota, Fride Kalo i Salvadora Dalija, koga treba da glume Džoni Dep i Al Paćino, do političara poput Kenedija, Niksona i Buša u filmovima Olivera Stona ili Čea u ostvarenju Stivena Soderberga.

Suzan Bojl, 47-godišnja Britanka za koju je u samo nekoliko sedmica doznao čitav svijet, svoju će životnu priču uskoro moći gledati na velikom platnu.

Seljanka koja je redovno bila predmetom izrugivanja susjeda, oduševila je svijet svojim glasovnim mogućnostima iskazanim na emisiji "Britain's Got Talent", nakon čega je primila niz ponuda holivudskih producenata. Prava na snimanje, međutim, bila su u rukama su člana žirija spomenute emisije Sajmona Kauvela koji planira ovaj biografski film, svjestan njegove tržišne vrijednosti, režirati sam.

Kako Suzan dosad nije imala dečka niti iskusila seksualne užitke, zapala je za oko i američkim tvorcima porno filmova. Naime, za snimku njenog (predstojećeg) prvog seksa nude joj nekoliko miliona dolara.  

Prije nekoliko godina snimljena je i biografija jedne od najvećih ikona američke popularne kulture 20. vijeka Džonija Keša "Hod po ivici". Riječ je o ljubavnoj drami sa srećnim završetkom koja zahvata prvu polovinu Kešovog života i karijere, zaključno sa 1968. godinom i čuvenim albumom "Live at Folsom Prisom". "Hod po ivici" je još jedan šablonski skrojen rokerski životopis, na kakve smo navikli iz Holivuda, a kakvih će tek biti imajući u vidu biološko odumiranje prve, pa i druge generacije rok muzičara.

Prema nekim kritičarima problem ovog filma je što se u njemu, kao i obično u holivudskim rok biografijama, ništa ne problematizuje. Ako se pitate zašto je stih "I shot a man in Reno Just to njatch him die" imao presudan značaj za Kešovu karijeru, ili kako je jedan muzički talentovan "džanki" tokom pedesetih i šezdesetih prerastao ograničenja i ljevice i desnice, konzervativaca i radikala, do tada dubok jaz između rokenrola i kantrija, postajući usput najkurentnija muzička marka, pa i simbol 1968. ("Folsom Prison Blues" je te godine prodat u više primjeraka od "Bijelog albuma" Bitlsa ili najangažovanijeg albuma Roling Stonsa "Beggars Banquet") svirajući pred zatvorskim probisvjetima, pri tom ne mijenjajući svoj stil sa početka karijere, sav odgovor koji se može dobiti u filmu svodi se na snagu koju mu je dala ljubavna veza sa Džun.

Dok god postoje slavni ljudi i interesovanje javnosti za njih, filmska industrija će snimati filmove o njima. Rekordna gledanost ovih filmova i sklonost žirija poznatih svjetskih festivala da upravo ovakvim ostvarenjima dodjeljuju najprestižnije nagrade ide tome u prilog.

Osim toga, ma koliko loš ili dobar bio ovakav film on će po pravilu izazvati rasprave u javnosti o "istinitosti" prikazanog, što opet zavisi od perspektive iz koje je film snimljen. Obično se tada javljaju raznorazni "ispravljači krivih Drina", koji svojim besmislenim komentarima samo podižu vrijednost ostvarenja.

Kritičari o "Kontroli"

Slavni holandski rok-fotograf Anton Korbijn snimio je film o pjevaču benda Jodž Division Ianu Kurtisu "Control" prema knjizi Kurtisove supruge Debore. Ianova ljubavnica Annik Honore navodno je zaprijetila tužbom nakon što je vidjela film. Ipak, sve da je Korbijn snimio film i prema njenim memoarima, teško da bi tu bilo neke bitne razlike. Vizuelno i muzički upečatljiv "Control" (sa Semom Rajlijem u glavnoj ulozi) u dramaturškom je smislu tek niz opštih mjesta "biopica": uspjeh, epilepsija, neadekvatno liječenje, emocionalna podvojenost – i kraj! Šta je Kurtis predstavljao, šta je značio, o tome film ništa ne govori. Korbijn ga, više-manje, svodi na medicinski karton, a o njemu na kraju znamo tek nešto malo više nego na početku... Zapravo, jedino što pouzdano znamo jeste da je Ian Kurtis bio tipični junak holivudskog "biopica" - zajedljivo je pecnuo kritičar.

Rej

Tejlor Hekford, reditelj "Reja", još je osamdesetih godina tražio sredstva za snimanje filma o velikom Reju Čarlsu, ali tada nije bilo zainteresovanih. Priča je pričekala, a možda je tako i bolje, jer osamdesetih Džejmi Foks bio je premlad da bi preuzeo glavnu ulogu u filmu o Reju. Od velike je važnosti bilo naći odgovarajućeg glumca koji ima potrebnu energiju i ljubav da utjelovi velikog emotivca kakav je bio Rej. Dodatnu težinu daje činjenica da je Rej bio slijep od svoje sedme godine. Jedini čovjek za ovaj zadatak bio je Džejmi Foks. On je maestralno odigrao Reja i poslije Hekforda ključna je osoba za ovaj film. Bez njega ovaj film ne bio dostojan Reja Čarlsa.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.