Kraj jedne ere: Kako je Drašković „zatvorio krug“
BEOGRAD – Novinar, pisac, nekadašnji "kralj trgova i ulica" i stranački "faraon", a prije svega političar Vuk Drašković, podnio je nakon 34 godine ostavku na funkciju šefa Srpskog pokreta obnove, partija za koju se već duže vrijeme mislilo da je klinički mrtva.
Draškovićev nasljednik je Aleksandar Cvetković, koji najavljuje konsolidaciju stranke i organizaciju "kako bi svi zajedno učestvovali u društvenom dijalogu, političkoj borbi ideja i kreiranju sopstvene budućnosti u skladu sa tradicijom koju će i dalje baštiniti".
Kako piše RT Balkan, to što malo ko zna da SPO i dalje postoji, ne mjenja činjenicu da se odlaskom Vuka Draškovića iz partije završava čitava jedna era, era u kojoj se pred očima srpskog svijeta odvijala metamorfoza nekadašeg komuniste, a zatim i četnika i nacionaliste u evroatlantistu koji samo što ne zatraži stolicu u UN za secesionističko Kosovo.
Taj komunistički dio njegove karijere je manje poznat, a iako je opšteprihvaćeno mišljenje da je on bio član kabineta Mike Špiljaka, Drašković je to demantovao.
Arhivi ipak pamte da je veliki poštovalac lika i dela Draže Mihailovića, u tom periodu priređivao feljton "Poslednja četnička zavera" - protiv Draže.
Vuk Drašković se poslije više od 30 godina povukao s čela SPO
Drašković čiji je uzvik "juriš" svojevremeno označio početak masovnih devetomartovskih protesta u Beogradu, tokom kojih je policija koristila palice, suzavac i vodene topove, lider je koji je zbog svojih ideala hapšen i prebijan, i političar koji je preživeo dva pokušaja ubistva.
No, žar nekadašnjeg novinara Tanjuga koji je izazvao diplomatski skandal poručujući lideru Zimbabvea Robertu Mugabeu da mu da "neku pušku, bombu, granatu" i tražeći da ga "Drug Mugabe", primi u svoju vojsku – danas je, izgleda, načisto ugašen.
Sve su prilike da je opoziciona vatra nestala onog trenutka kada se Drašković konačno našao u vlasti, pa kao ministar spoljnih poslova (najpre državne zajednice Srbije i Crne Gore (od 16. aprila 2004. do 5. juna 2006), a potom Srbije (od 5. juna 2006. do 15. maja 2007) počeo da radi ono što niko, pa ni on do tada nije mogao da zamisli da će raditi.
Njegova postepena transformacija u Nenada Čanka, počela je da se manifestuje u trenucima dok je nevino ljubio ruku osvjedočene mrziteljke Srba i strastvene zagovornice NATO bombardovanja Madlen Olbrajt, ali kasnije je stanje postalo kritičnije.
Čovjek koji je usred Novog Pazara poručivao da ko "ovom Raškom zemljom stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak ili bilo čiji barjak sem srpskog ostaće i bez barjaka i bez ruke", poslednjih godina počeo je da ponavlja kako je "negiranje genocida u Srebrenici civilizacijski sunovrat".
Zbog ovakve promjene mišljenja, nekog drugog nazvali bi običnim "preletačevićem". U slučaju "prvog pisca genocida nad Srbima", koji se proslavio objavljivanjem romana "Nož" o genocidu nad Srbima u Hercegovini – jasno je da je dijagnoza znatno ozbiljnija. Jer, od svih drugih bi, bar on trebalo da zna šta je to genocid, i da se tako nešto u Srebrenici nije dogodilo.
Odlazak Vuka Draškovića u političku istoriju ipak neće promjeniti ništa. Možda, jedino, u književnom svijetu, jer će Drašković, sada imati vremena da radi ono što zapravo najbolje zna - da piše.
- Njegovo postojanje na političkoj sceni Srbije, promjenilo je, ipak, dosta toga - za početak, naučili smo da vuk, pored dlake, zna i ćud da promjeni – zaključeno je u analizi RT Balkan, koju možete pročitati na ovom linku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
