Konačno ekranizovane sve tajne časnog puta Prve gardijske motorizovane brigade VRS: Djeca Srpske na braniku otadžbine

Gardijska jedinica nije bila kao ostale. Formirana na Bogojavljenje 1993. godine odlukom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, razlikovala se po mnogo čemu od ostalih, ali svima su početak i cilj bili isti. Odbrana, svjesni da se možda neće vratiti najmilijima. Da li zbog neprijateljskog ili čak sopstvenog metka?

Ratni put

Malo ko danas zna da su postojali gardisti Vojske RS. Brigade su činili isključivo mladi regruti i dobrovoljci iz cijele Srpske. Prvo sjedište je bilo u Han Pijesku, pa zatim u Kalinoviku. Brigada sačinjena od mladića koji su mahom imali od 18 do 20 godina, a neki su na ratištima, uz metke i granate, dočekali punoljetstvo. Najveći dio rata proveli su braneći širi rejon planine Treskavice i Trnova, učestvovali u operacijama “Cerska 93” i “Lukavac 93”, a kasnije na glamočko-grahovskom i drugom ratištu iako je, po pravilima, osnovni cilj bio zaštita Glavnog štaba.

Kroz jedinicu je prošlo njih više od 7.000. Više od 240, starih između 18 i 20 godina, ugradilo je živote u temelje Srpske, a njihovi saborci koji su uspjeli da sačuvaju živu glavu danas, na pitanje zašto se tako malo zna o toj, najmlađoj brigadi Vojske, sliježu ramenima i priznaju da nema pravog odgovora.

Danas, gotovo tri decenije poslije, skidaju veo tajne. Ponovo su se okupili u Udruženju gardista Prve gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i svoje ispovijesti i sjećanja ekranizovali putem dokumentarnog filma pod nazivom “Sinovi Srpske” koji će biti prikazan premijerno u nedjelju uveče, pred Vidovdan. Svi oni i danas, što se osjeti u njihovim riječima i srcima, žive uz moto “S vjerom u Boga, za narod, za otadžbinu, za brata gardistu”. Svoje priče za “Glas Srpske” ispričalo je njih petoro. Među njima je i danas predsjednik Udruženja Predrag Aćimović.

- Bila je to čudna brigada - reče uz duboki uzdah ovaj Trebinjac na početku našeg razgovara.

A onda nastavi da se vraća u prošlost.

- Već u decembru 1992. godine se donosi odluka da se formira brigada. I to se i desilo na Bogojavljenje, kada i dan-danas obilježavamo Dan brigade i krsnu slavu Udruženja. U martu se uvodi u ratna dejstva, prvo popunjenje je iz reda dobrovoljaca ili prekomandom iz drugih jedinica širom Srpske. Ide Žepa, Goražde, “Cerska” i u julu 1993, na Petrovdan, garda u sadejstvu sa jedinicama sarajevsko-romanijskog korpusa, u jednoj briljantnoj akciji za 48 časova oslobađa ogromnu teritoriju. Oslobođeno je Trnovo, stiže se i do releja na Bjelašnici, gdje se naredbom NATO-a i stranih političara zaustavlja iako je samo malo nedostajalo da se spoji sa Srbima iz Hadžića. U toj akciji gine i određeni broj gardista. U ljeto 1993. nakon oslobođenja Trnova, Glavni štab donosi odluku o dislociranju sa svih lokacija gdje je bila garda smještena na jedno mjesto. U Kalinovik. Gdje je i prije rata bio regrutni centar, a inače i rodno mjesto generala Ratka Mladića. Prva generacija mladih vojnika, oko 900 regruta, stiže krajem avgusta u Kalinovik. Među njima sam bio i ja. Sin jedinac odrastao, što se kaže, u svili i kadifi. I onda odeš u vojsku - priča Aćimović.

Ne krije da u početku ne shvatiš sve ozbiljno.

- A onda nakon 15 dana, mjesec, dva odeš na prvu liniju, gdje fijuču meci oko glave i moraš da odrasteš, ako već nisi sa svojih 18 godina. Evo, sada gledam svoju djecu i ne mogu ni da zamislim da za dvije godine idu u takvo nešto - ističe dok ne može da sakrije kako mu, uz sjećanja, naviru i suze.

Najjači utisak je prvi odlazak na ratište. Na olovsko ratište i pogibija Dražena Lukića iz Modriče od snajperskog metka.

- S njim sam prošao pješadijsku i specijalističku obuku. Poginuo je nakon nekoliko dana. Na Pašinoj planini 15. aprila 1995. poginulo je naših 12 momaka. Nisam tada bio tu, ali... Uh, 12 sinova od 18 godina - i tu zastade i jedva dođe ponovo do daha.

U nastavku priča o prvim danima mladosti, o tome kakvi su zapravo svi kao ljudi i kakvi su danas.

- I danas nas vežu ogromne emocije. Jecamo kada pričamo i dopisujemo se u grupi. Kada je krenulo osnivanje udruženja, svi smo plakali jer dočekasmo i taj dan. Ideja je došla zbog defilea povodom 9. januara - Dana Republike. Nije nas bilo do 2020, kada smo se pojavili sa jednim ešalonom i kada su se zavijorile gardijske zastave, a drugi razlog je obespravljenost gardista jer nas nema u zakonu o pravima boraca. Na tome radimo sa nadležnima jer znamo koliko smo dali za Srpsku. Tražimo da se zna da je bila i ko je bila garda - poručio je vojničkim manirom za kraj.

Teški rastanci

U rat, sa 19 godina, na prvi poziv se odazvao i Draško Madžar iz Banjaluke.

- Kada sam 1994. otišao u vojsku, rat je uveliko bjesnio. Mnogo, mnogo je već bilo poginulih, ali smo spremni otišli na branik otadžbine. Mogao sam i da ne odem, ali sam htio da idem. Znao sam šta to znači. I moji roditelji su bili svjesni toga, ali je u srpskoj tradiciji odlazak sina u vojsku bio i ponos - ispričao je prisjećajući se dana kada je sve počelo.

Naglašava da je i u filmu prikazana i patnja roditelja koji dijete šalju u rat.

- Nismo izdali pretke. Potrudili smo se da kroz film prikažemo tu časnu borbu i stajanje na branik otadžbine zaista mladih ljudi koji možda nisu bili ni svjesni svega, ali su to nosili u genima, kroz mitove i predanja o slavnim precima. I danas na to gledam kao na čast i privilegiju - kaže Madžar koji je dio rukovodstva novoformiranog udruženja.

Na lični zahtjev, četiri dana prije 18. rođendana, te 1993. na ratni put je krenuo i Miodrag Stanić. U brigadi je bio na svim pozicijama, a nakon završetka oficirske škole vratio se među gardiste i ostao do februara 1997. godine, kada je brigada zvanično ugašena.

- Nismo imali na raspolaganju što bi gardijska brigada trebalo da ima, nedostajalo nam je svega u malom Kalinoviku, ali imali smo mladost i volju. Pokrivali smo teritoriju od Nevesinja do Sarajeva. Bili smo mladi, nismo znali jesmo li pošli ili došli - kaže.

Tek sada, kada su formirani ljudi, organizovali su se, odlučni da svima kažu istinu i dosegnu pravdu za tu gardijsku brigadu.

- Bila su to djeca koja su nosila jedan od najvećih tereta ratišta u BiH - rekao je Stanić.

Ni Miodrag Gajić iz Istočnog Sarajeva još nije bio oduvao “18 svjećica na torti” kada se njegova brigada, tog 19. januara 1993, utopila u gardu.

- Samo srce vodi u tim godinama. Ništa drugo. Pojam gardiste i gardijske brigade Glavnog štaba Vojske Republike Srpske je bio neki uzvišeni cilj mladog čovjeka od 17, 18 godina. Čast - kaže s ponosom.

Učestvovao je u svim časnim bitkama brigade.

- Prvo izvođenje dejstava NATO pakta je bilo na Goraždu u aprilu 1994. godine, kada su udarili na malu vojsku Srpske, a igrom slučaja je tada jedan dio našeg oklopnog bataljona bio tamo i prvi udar je bio na njih - prisjetio se Gajić u razgovoru za “Glas Srpske”.

Među sinovima Srpske je Snježana Kojadinović Savatić. Sa ocem i majkom je u maju 1992. godine stupila u jajačku brigadu. Imala je 19 godina. Bila je u sanitetu i bolničarka koja je stizala i na prve borbene linije. Ubrzo se pročulo da se formira gardijska brigada i da primaju dobrovoljce.

- Prijavila sam se. Idem u gardu, ako ginem, ginem. Kada sam došla, nisam imala ni 21 godinu. Kada su nas postrojili, a to sam pričala deci i mojim kolegama, došlo je vreme da se svaki vojnik predstavi. Došli su do mene i frapirali se kada su čuli ženski glas. Odmah su me izveli iz stroja, a oni su se uplašili otkud žensko. I sada se sećam i majčinog pogleda kada me je ispraćala. Strašno je kada dobijete pločicu sa imenom i nekim brojem, okačite na vrat i idete, a svi deca mahom. Kada čujete da uvek jedan metak čuvamo za sebe, znamo da idemo, ali ne znamo da li ćemo se vratiti - kazala je zahvalna saborcima na ukazanoj časti da predsjedava Skupštini Udruženja gardista.

Za kraj, ta žena vedrog duha, i pored svih nedaća, ponovo ističe da u njenoj vojničkoj knjižici piše “Žena dobrovoljac” koja je odlikovana ordenom Krst milosrđa 1994. godine od predsjednika RS.

- Nikada niko ne smije više da dozvoli da se rat iz devedesetih ponovi ili bilo kakav sukob - tom rečenicom je završila ovaj razgovor.

Lična karta garde

* Osnovana na Bogojavljenje 1993. u Han Pijesku

* Kroz gardu prošlo više od 7.000 vojnika

* Djelovali na ratištima oko Goražda, Žepe, učestvovali u akcijama “Cerska 93”, “Lukavac 93”, borili se na olovskom i bihaćkom ratištu te planinama Treskavica i Bjelašnica

* Oko 240 poginulih gardista bili momci od 18 do 20 godina

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.