Kolijevka evropske kulture usrećila stotine srpske djece: Izgubljene heroje iz Grčke vraćaju u živote

Kolijevka evropske kulture raširila je zagrljaj tokom ratnih godina i pod svoje okrilje primila stotine srpskih djevojčica i dječaka koji su daleko od svojih domova među grčkim porodicama pronašli kumove i prijatelje za cijeli život. Iako su rat i posljeratna dešavanja izbrisala kontakte, pregršt lijepih uspomena i plemenitost naroda Grčke zauvijek su urezani u njihovim srcima.

Da njihove priče ne bi ostale neispričane, a humanost Grka zaboravljena, pobrinulo se Predstavništvo Srpske u Grčkoj, koje je, uz podršku Ministarstva za evropske integracije i međunarodnu saradnju, pokrenulo inicijativu da svi nevidljivi heroji Grčke budu pronađeni. 

Među onima u čijim srcima su zauvijek urezani topli zagrljaji bratskog naroda iz Grčke su i Tijana Počuč, djevojački Karabuha i Dušan Repija  koji su kao osnovci iz Bosanskog Petrovca ratnih devedesetih putovali u Grčku. Iako sa tog putovanja pamte samo lijepe uspomene, u ratnom vihoru, izbjeglištvu i svemu što je obilježilo taj period njihovog odrastanja izgubili su kontakte sa porodicama koje su im pružile toplinu i ljubav.  Za tada devetogodišnju plavokosu djevojčicu putovanje u daleku Grčku bilo je poput avanture kakvu je samo mogla sanjati.

- Gazdaricu Mariju i njenu kćerku Natašu pamtim po srdačnosti i ljubaznosti, iako sam likove izgubila u sjećanju svih ovih godina. Pamtim odlaske na plažu. Bio je to moj prvi odlazak na more - ispričala je Tijana, naglasivši da bi voljela da pronađe porodicu kod koje je boravila u Grčkoj i dodaje da se u razgovoru sa majkom često prisjeti tog perioda.

Krštenje u mjestu Portaria gdje je i boravio, Repiji je najupečatljivija slika iz tog perioda.

- Kao i svakom djetetu putovanje u daleku zemlju bilo je zabavno i drugačije. Prvih dana drug iz sela i ja bili smo cimeri u jednoj porodici, a onda su Grci organizovali kolektivno krštenje za sve nas koji nismo kršteni a želimo da se krstimo. Sjećam se da smo se okupili na jednom mjestu i da su grčke porodice mogle da izaberu kome će kumovati. Mene je izabrala Katarina Ioanu - prisjetio se Repija.

Dodao je da je sam čin krštenja u tamošnjem hramu bio neobičan, a među brojnim običajima sa kojima se susreo prvi put bio je i taj da je na krštenju dobio specijalnu bijelu odjeću koju je morao nositi 24 časa nakon krštenja.

- Kada su mi rekli da trebam dobiti ime na krštenju rasplakao sam se jer nisam razumio o čemu pričaju. Mislio sam da se više neću zvati Dušan. Kršteno ime mi je Vasilis - sa osmijehom priča Repija i dodaje da je od kume na krštenju dobio zlatni lančić sa privjeskom, te da Grke pamti kao velike vjernike.

Poslije krštenja preselio se kod kumova koji su o njemu brinuli poput roditelja, a u sjećanju mu je ostalo putovanje u Solun.

- Jednom sam poslije rata dobio pismo od kume, odgovorio sam i poslije toga smo izgubili svaki kontakt. Pokušao sam da je tražim preko društvenih mreža, ali bezuspješno, a zaista bih volio da se čujemo i vidimo poslije toliko godina - rekao je Repija.

Da plemenita djela žive vječno potvrđuje i stotine komentara na “Fejzbuk” stranici Ministarstva za evropske integracije i međunarodnu saradnju u kojima su mnogi podijelili svoje priče iz Grčke.

Među njima je i Mladen Ristić koji je naveo da je kao dijete poginulog borca boravio u mjestu Esprovalta u Grčkoj.

-  Bio sam nedaleko od Soluna, pamtim obilazak solunskog groblja. Bilo je to divno i sam prijem Grka. Ugađali su nam bukvalno u svemu i pokušavali da nam uljepšaju djetinjstvo. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su molitve, prije svakog obroka. Od Boga im zdravlje, svom Grčkom narodu - poručio je Ristić.

Istinsku ljubav i podršku tokom boravka u Grčkoj osjetila je i Ivana Erić, koja kaže da su sestre i ona boravile u Solunu, a u sjećanju su joj ostali obilasci manastira sa ocem Parteniusom.

Biljana Stanković je istakla da nikada neće moći da zaboravi dobrotu koju su joj pružili Grci.

- Prihvatili su nas kao svoje, školovali i pružili sve kao svojoj djeci. Nikada nije bilo razlike između nas i njihove djece, a ta djeca su me doživjela kao neku svoju blisku sestru i dan danas se čujemo i održavamo kontakte. Imala sam tu čast da tamo krsti jednu djevojčicu - napisala je Stanovićeva i dodala da čuva najljepše uspomene na bratski narod.  

Svi oni koji su prihvatili grčku ruku spasa saglasni su da veliko humano srce poput Grčke imaju rijetki.

Živi svetac

U najteža vremena plemenitost Grka narod u Republici Srpskoj osjetio je zahvaljujući arhimandritu Partenijusu koga su prozvali “živi svetac” i humanista velikog srca. Više od 250 puta ovaj grčki sveštenik dolazio je i donosio pomoć Srpskoj, prije svega djeci poginulih boraca, ali i za socijalno ugrožene porodice bez obzira na nacionalnost. Donosio je pakete hrane, odjeću, obuću i novac i uvijek sve uručivao lično.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.