Kako se špijuniraju optički kablovi?
Edvard Snouden, prethodnih dana je objelodanio da su britanske tajne službe sa programom „Tempora" špijunirali oko 200 kablova sa optičkim vlaknima. Da li je špijuniranje moguće bez znanja provajdera?
Skoro sve zemlje svijeta zahtjevaju od svojih obavještajnih službi da prate i obrađuju međunarodnu telefonsku komunikaciju. Stoga su mrežni operateri – čije linije idu van granica zemlje – obavezni da službama obezbjede pristup optičkim kablovima. Britanski program „Tempora" na taj način je potpuno legalno imao pristup informacijama. Barem onima koje su išle preko britanske teritorije.
Špijuniranje i bez znanja operatera
Kablovi sa optičkim vlaknima, međutim, mogu i tajno, bez znanja provajdera, da se špijuniraju. Ipak, nije sve baš tako jednostavno. Standardni optički kabl, koji se proteže pod zemljom, sadrži 144 pojedinačnih staklenih vlakana. Podvodni kablovi sačinjeni su od najviše osam staklenih vlakana. Elektronski podaci najprije se, pomoću lasera, konvertuju u ultra kratke svjetlosne talase. Ti talasi predstavljaju nule i jedinice iz kojih se sastoji svaka digitalna informacija. Na kraju staklenih vlakana, smještena je jedna foto-dioda, koja opet svjetlosne impulse generiše u električne.
Afera sa Snoudenom pokrenula priču o špijuniranju Oko deset milijardi takvih svjetlosnih impulsa za jedan sekund prođe kroz jedno stakleno vlakno. Svako vlakno u stanju je da prenosi za jedan sekund količinu podataka od 1,2 do pet gigabajta. S obzirom na to da vlakna nikada nisu potpuno opterećena, u praksi to odgovara količini podataka koja se smjesti na jedan do pet kompakt diskova. Ali informacije ne idu beskrajno daleko kroz staklena vlakna, objašnjava Klaus Diter Langer sa Frauenhoferovog instituta „Hajnrih-Herc" iz Berlina. „Staklena vlakna nisu optimalno transparenta, već imaju prirodno prigušivanje. Kroz jedno debelo staklo takođe ne prolazi toliko svjetlosti kao kroz tanko."
Regeneratori – najslabije tačke
Zato je signale kablova sa optičkim vlaknima neophodno, na otprilike svakih 80 kilometara, ponovo pojačavati. To se postiže sa takozvanim regeneratorom, kojeg imaju i podvodni kablovi. Preko bakarnog kabla oni se snabdjevaju strujom, koja se, zajedno sa kablovima sa optičkim vlaknima, proteže po morskom dnu. I upravo ti regeneratori predstavljaju najslabije tačke. Kablove sa optičkim vlaknima tu je lako moguće špijunirati, zato što vlakna tu nisu međusobno povezana, već stoje pojedinačno. Mrežni operateri, ukoliko su oprezni, mogli bi da registruju pokušaj špijuniranja, smatra Langer i objašnjava: „Potrebni su veoma osjetljivi aparati za mjerenje i jačina signala bi trebalo neprekidno da se prati. Na taj način bi moglo da se primjeti kada jačina signala odjednom počne da se smanjuje."
Kada špijun provali u stakleno vlakno pred velikim je izazovima, jer mora da ispita veoma velike količine podataka. „Takvo jedno vlakno, sa 50-procentnim opterećenjem, tokom sata prenosi podatke veličine deset terabajta. S obzirom na to da su prostori za memorisanje ograničeni, umjetnost je podatke od tih deset terabajta obraditi za sat vremena i filtrirati one koji se traže", objašnjava Langer.
Mnoge podatke potrebno je naknadno dešifrovati. Zato ih je najprije potrebno privremeno memorisati. Tajne službe moraju veoma selektivno da rade kako se ne bi pogubili u moru informacija. Klaus-Diter Langer pretpostavlja da agenti zato ne špijuniraju sva vlakna jednog kabla, već se koncentrišu na pojedinačna određenih mrežnih operatera, koja su posebno zanimljiva. Langer odbacuje mogućnost o kojoj su nedavno spekulisali pojedini mediji, da je za špijuniranje bila angažovana američka podmornica „Džimi Karter": „Scenario sa podmornicom djeluje veoma avanturistički".
Kako se podaci iz podmornice šalju u bazu?
Petar Frank, portparol računarskog kluba „Haos" misli drugačije: „Po meni je to apsolutno moguće. To je naravno tajna koja ni u kom slučaju ne smije da izađe u javnost, ali i američki mediji su o tome izvještavali i ta teorija nije pobijena." Frank ima više objašnjenja kako su podaci iz podmornice mogli da se šalju u centre u zemlji: „Podatke je moguće filtrirati i zgusnuti i preko obične radio komunikacije proslijediti baznoj stanici. Moguće da je određeni uređaj ostavljan na dnu mora. On je sakupljao podatke koje je potom neko drugo vozilo pokupilo."
Frank dodaje i da je moguće da je podmornica postavljala na čvorištima i svoj kabl sa optičkim vlaknima: „Ta mjesta nije lako pronaći na morskom dnu. Takođe mogu da zamislim da se podaci šalju preko istog kabla, uz pomoć takozvanog ’ubrizgača’, tako što se podaci koji se traže, dešifrovani ubacuju na linije i dočekuju na nekom drugom mjestu." Veliki dio međunarodne komunikacija odvija se kroz podvodne kablove, kaže Frank i dodaje da se zato mnogi kablovi sa optičkim vlaknima špijuniraju na raznim mjestima po svijetu, a ne samo u matičnim zemljama tajnih službi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
