Kako se liječe hilandarski monasi?
U manastiru nedavno osveštana nova ambulanta u prizemlju Velikog konaka. Pacijenti su monasi, radnici koji rade na obnovi manastirskog zdanja i, ako zatreba, posjetioci.
„Zapovijedamo da se za bolne izabere ćelija koja ima oblik bolnice, i da se postave postelje bolnima za ležanje i odmor, i da im se nađe bolničar da ih dvori u svemu. A iguman svagda neka dolazi u bolnicu i neka od sveg srca posjećuje bratiju... a bratija naša bolesna, neka se, uzdajući se u ovo, ne raspuste tražeći nešto suvišno... već neka se uzdrže i budu skromni, zadovoljni samo sa onim čemu je vrijeme i što je moguće manastiru doneti."
Na početku hilandarske bolničke tradicije postavljena su ova uputstva Svetog Save, napisana u njegovom Hilandarskom tipiku, oko 1200. godine.
U svetogorskoj svetinji, gdje je otvorena prva srpska bolnica krajem 12. vijeka, nedavno je osveštan drugi dio obnovljenog Velikog konaka i u okviru njega, manastirska ambulanta u prizemlju. U tom bolničkom dijelu, koji je nekada bio svojstven brojnim manastirima, a danas je prava retkost u monaškim zajednicama, postoji internistička, hirurška i oftalmološka ambulanta, ordinacija ima i EKG aparat, a planovi su da se opremi malom laboratorijom u kojoj bi mogle da se rade analize krvi.
Time je manastir Hilandar nastavio svoju tradiciju još od vremena Svetog Save, a praksa je i drugih svetogorskih svetinja da imaju poseban dio za bolesne i stare, objašnjava Milivoj Ranđić, direktor Zadužbine Svetog manastira Hilandara.
"Ambulanta je opremljena zahvaljujući velikoj ličnoj inicijativi nekoliko lekara iz naše zemlje. U dogovoru sa manastirom, u ambulanti će se smenjivati lekari opšte prakse i specijalisti iz Srbije. Tu će moći da se leče monasi, radnici koji obavljaju poslove oko obnove izgorelog dela manastira, a ako ne daj bože zatreba, u hitnim slučajevima i posetioci Hilandara. I među bratstvom imamo jednog hirurga po obrazovanju, oca Ilariona, Gruzina", kaže Milivoj Ranđić.
Hilandarski monasi imaju zdravstvenu zaštitu u Grčkoj, ali je zbog udaljenosti i izolovanosti otvaranje ambulante u samom manastiru ne samo nastavak tradicije nego i vrlo praktična potreba. Najbliži dom zdravlja nalazi se u Jerisosu, a najbliža bolnica u Poligirosu, do kojeg treba tri sata putovanja, i to ako je unapred dogovoren prevoz brodom.
"Letos kada su bili veliki požari na Svetoj Gori, jedan monah se ozbiljno povredio. Polomio je koleno, pa smo morali da ga vozimo u bolnicu u Solun i bila mu je neophodna višesatna operacija. Trebalo je bezbedno organizovati njegov transport, što nije bila nimalo beznačajna stvar, s obzirom na ozbiljnost povrede", priča Ranđić.
Na Svetoj Gori gotovo da nema tipičnih tegoba i bolesti našeg doba povezanih sa stresom poput srčanih udara ili raka: one su vrlo retke i najčešće kod onih monaha koji su bolovali od njih pre dolaska na Atos. Doduše, u novije vreme srčani problemi ne zaobilaze ni njih. Ipak, tipična monaška boljka su proširene vene, objašnjava Ranđić, što je povezano sa dugotrajnim stajanjem. Starijim monasima, a ima ih koji prevale i stotu, ne prija ni visoka vlažnost vazduha na Atosu, a pojedinima je neophodna i dvadesetčetvoročasovna briga i nega. Česte su i stomatološke intervencije.
"Godinama unazad dolaze nam stomatolozi iz Srbije. Hilandaru pripada i bolnica arhimandrita Vasilija, sagrađena u 19. veku, koja se nalazi malo dalje od manastira. U toj bolnici smeštene su stomatološka i mala hirurška ambulanta, a tamo imamo i jedan rendgen aparat", navodi Ranđić.
Za „medicinsku istoriju" Hilandara vezano je i jedno zanimljivo otkriće iz 1952. godine. Tada je u manastirskoj biblioteci Đorđe Sp. Radojičić pronašao zbornik kasnije nazvan Hilandarski medicinski kodeks.
U njemu su sabrani medicinski spisi prevođeni kod nas između 12. i 15. veka, a istraživače je zadivio medicinskim saznanjima koja su u njemu zapisana, jer dokazuju da su nam bila poznata dostignuća evropske srednjovjekovne medicine. Vrijednost mu dodaje i to što je pisan na narodnom jeziku, ćirilicom, u vrijeme kada latinski jezik suvereno vlada medicinskim spisima.
Zbornik u kojem su se preparati i melemi za različite tegobe spravljali od dunja skuvanih u kišnici, praha od bijelog maka i kozjeg mlijeka, izmješanog cvijeta krina i stare svinjske masti, i danas se čuva u manastiru Hilandaru. Vjerovatno jedinoj srpskoj svetinji naoružanoj ne samo molitvama bratstva za spas duša već i znanjem ljekara i medicinskim aparatima za pomoć tijelu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
