Kad se dva ne dogovore, uskače treći

Britanija je bila suočena sa potpuno evropskim izborom, a rezultat je bila isto tako evropska odluka. U političkim nadmudrivanjima koja su uslijedila poslije izborne noći, na stolu se našla i ponuda o koaliciji dvije gubitničke stranke - liberalnih demokrata i odlazećih laburista.

Mnogi su naglašavali da bi ta koalicija, koja oduzima vlast pobjednicima, bila izrugivanje demokratiji kakvu poznaju Britanci. Četiri dana poslije opštih izbora, objavljeno je da će prva i treća stranka po broju osvojenih glasova - konzervativci i liberalne demokrate - formirati punu koaliciju, a to se u Britaniji nije dogodilo od Drugog svjetskog rata.

Zabrinutost političkih analitičara nije bila bez razloga. Koalicije se najčešće prave pod prinudom. To najbolje zna njemačka kancelarka Angela Merkel nakon što je vladajuća koalicija pod njenim vođstvom, formirana zato što njena Hrišćansko-demokratska unija prije pola godine nije osvojila većinu, poražena 10. maja na izborima u najmnogoljudnijoj pokrajini, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. To nije išlo u prilog relativno novoj koaliciji formiranoj na saveznom nivou.

Interne razmirice između njemačkih konzervativaca i liberala o tome ko je kriv za pretrpljeni poraz pokazuju kako krhki dogovori mogu biti ako se strane ne slažu u osnovnim pitanjima, za razliku od konzervativaca i liberala u Britaniji.

Jedna od glavnih tema u Britaniji je svakako Evropa. Vječito skeptični konzervativci, odnosno "torijevci", smatraju da bi upravo Britanija, u slučaju da je prema nastojanjima liberalnih demokrata postala članom evrozone, umjesto Njemačke imala tu (ne)sreću da vadi iz dugova Grčku. A upravo je to razlog izbornog poraza koalicije Angele Merkel.

I tako je rođena britanska postizborna koalicija. Bez obzira na mogućnosti političkih i ideoloških nesuglasica, ovo je u svakom slučaju bolje nego da su se uortačile dvije stranke koje su izgubile na izborima kako bi oborile onu za koju je glasalo najviše birača.

Međutim, veoma slično se događa i na Bliskom istoku. I dok se britanske postizborne muke porede sa ostatkom Evrope, u gotovo istoj situaciji je Irak. Dva mjeseca prije britanskih, izbori su održani u Iraku, u kojima je sadašnji premijer Nuri al-Maliki tijesno izgubio od svog bivšeg kolege Ijada Alavija. Tada je Malikijeva stranka odlučila da uđe u koaliciju sa trećom strankom po broju glasova - šiitskom Iračkom nacionalnom alijansom (ta koalicija bi imala 159 mjesta u parlamentu i nedostajala bi joj još četiri da bi formirala vladu). Na taj način je Malikijev blok pokušao da spriječi Alavijevu stranku Irakija da preuzme vlast.

U Britaniji - slična situacija. Koaliciji između liberalnih demokrata i laburista za dlaku bi izmakla parlamentarna većina (umjesto potrebnih 326, "dogurali" bi do 315 mjesta), kao što bi koalicija Malikijevog i šiitskog bloka takođe izazvala nevolje.

U ovakvim situacijama, stranka koja je treća po broju osvojenih glasova na izborima postaje jezičak na vagi, odnosno u poziciji je da promijeni odnos snaga time što ima mogućnost da izabere kojoj će se strani prikloniti.

U slučaju Britanije to je bio Nik Kleg, koji je prošao bolje nego što se očekivalo time što se udružio sa novim premijerom Dejvidom Kameronom. A u Iraku ključ nove vlasti je u rukama antizapadno nastrojenog šiitskog klerika Muktade al-Sadra. On je jedan od čelnika šiitske Alijanse i komandant vjerske milicije koja je učestvovala u krvavom nasilju širom Iraka.

Međutim, iako su i Kleg i Al-Sadr najavljivali da neće učestvovati u vladi u kojoj nema pobjedničke stranke, liberalne demokrate održale su obećanje, dok je Alijansa krenula drugim putem i sklopila savez sa gubitničkom strankom.

Jedna država (Irak) je gotovo na ivici raspada, dok se druga (Britanija) bori sa ekonomskom krizom.

Stranke koje sada čine vladajući blok u Iraku, osim vjerskih ubjeđenja, imaju malo toga zajedničkog. Nuri al-Maliki je prije samo nekoliko godina pokrenuo vojnu kampanju protiv Al-Sadrove milicije.

Međutim, ni savez sklopljen između Kamerona i Klega takođe ne pokazuje znake savršene koalicije. Možda je poređenje neumjesno - jednu zemlju potresa sektaško nasilje, dok druga nastoji da spase vlastitu ekonomiju. Međutim, u odnosu na vlastite probleme, nijedna od njih ne stoji na čvrstim nogama.

Evropa u Iraku

Uprkos različitim mogućnostima, nova britanska vlada oformljena je poslije četiri dana pregovora, dok se pregovori između stranaka u Iraku dva mjeseca poslije izbora nastavljaju punom parom. Možda Iračani trebaju da potraže rješenje na evropski način.

PREVEO: Milenko Kindl

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.