Kad sam kukuruz po Banatu brao

Mnogi su "za živ dinar" išli u smolarenje, drugi su pravili, "tucali" kocku za popločavanje gradskih ulica i trgova, rabadžijali ili hodali po kiridžuluku u Srbiju prodajući luč i trampeći ga za žito. Sve je to bilo nedovoljno da se nahrane gladna usta.

Starina Boško Šimšić iz sela Stoca, kod Višegrada, priča o još jednom načinu kako se moglo zaraditi žito i obezbijediti hljeb za porodicu, skoro i za godinu dana.

- Upek'o zvizdan nad ravnicom, ravno k'o na tanjiru, nigdje hlada ni drveta, a mi u suknenim odijelima, košuljama od lana i konoplje koje deru kožu tumaramo između redova stabljika i beremo kukuruz. Vrsta duga od 400 do 600 metara, stabljike kukuruza suve, listovi oštri kao sablje pa bodu po licu i tijelu, deru i paraju ostavljajući masnice i krvave tragove - priča Boško, prisjećajući se kako je brao kukuruz u banatskim poljima.

Boško je prvi put 1959. godine sa još oko 300 seljaka iz sela sa teritorije višegradske i ruđanske opštine išao u berbu kukuruza u Kikindu.

- Sve to je organizovao Nikola Nešković iz Vardišta koji je sa zadrugom u Kikindi i drugim gradovima u Banatu dogovarao dolazak berača kukuruza. Najveća tura seljaka brojila je čak 400 duša - priča Boško.

On se prisjeća kako su berači ujutro u osam sati sjedali u "ćiru" na željezničkoj stanici u Dobrunu i stizali u Beograd, na Čukaricu u sedam sati ujutro. Onda presjedanje u voz širokog kolosijeka, koga su mnogi seljaci prvi put vidjeli, pa pravo u Kikindu.

- Tamo bi nas smjestili u štale ili kakve barake da spavamo na palačama, a onda ujutro u četiri sata na njivu. Odrede nam da uberemo dva hektara kukuruza za mjesec dana, pa ko može da izdrži nek radi. Mučenički je to posao bio - vajka se Boško.

Seljaci iz sela sa planina oko Višegrada i Rudog navikavali su se i na ravnicu, na težak život u banatskim njivama. Danju bi brali kukuruz, komišali ga, tovarili u traktore, a čim zasija mjesec nad ravnicom prihvatali su se srpova i žnjeli stabljike ili šašu, kako su je oni zvali. Trajalo je to do duboko u noć.

- U berbu kukuruza išle su i žene pa čak i starci od šezdeset godina. Kad bi neko zabušavao, na račun grupe, sljedovao bi ga klip kukuruza u glavu, pa je i on morao raditi. Najteže su bile noći. Legneš onako umoran, zaspiš kao klada, a u glavi ti se vrzmaju žuti klipovi kukuruza, šušti šaša, red nema kraja, pravi košmar. Ni u snu nismo imali mira - govori starina sa Stoca.

I kad mjesec dana prođe, gazda njive ili šef zadruge seljacima beračima nadnice isplaćuje u klipovima kukuruza, žutog zlata.

- Vrijedan berač je mogao za to vrijeme da zaradi od 10 do 12 metara kukuruza u klipu, to je oko 1,2 tone. Nakon vaganja kukuruz bi se traktorima prevozio na prvu željezničku stanicu i "kartirao" za Dobrun, Rudo, Višegrad - priča Šimšić.

Slomljeni berači bi vozom stizali do Dobruna pa pješice do svojih sela i brižne porodice, kojoj se nisu mogli javiti ni da li su živi. Za desetak dana stizao bi na željezničku stanicu i njihov kukuruz. Željezničari su ga istovarali pored pruge pa je prostor oko željezničke stanice bio prekriven hrpama žutog zlata.

- Onda smo mi dolazili na stanicu, vagali svaki svoj dio kukuruza, tovarili ga na volovske zaprege pa polako kući. Volovi su mogli da potegnu po pet metara žita, a ja sam cijeli dan probavio da bih na Stolac izvukao jednu turu. Kakva je samo radost u porodici bila kad je kukuruz stavljan u davno pripremljen salaš - govori stari berač.

Putešestvije sa kukuruzom se nije tu završavalo. Cijela porodica, pa čak i djeca, uveče bi zasjeli da krune kukuruz, odnosno da odvajaju zrno od kočanjike. Žito se onda stavljalo u ambare koji su imali pregrade za sve vrste žitarica.

- E, onda dolazi na red mljevenje kukuruznog zrna. Ponovo se tovari na konje ili volove pa do vodenica potočara u Razdolinama, a kad tamo presuši potok, onda u Kršanje na Rzav. I tu se čekalo na red, davao ujam vodeničaru. E, moje dijete, crni hljeb je to bio - klima glavom starina sa Stoca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.