Kad je ćiro kroz Vardište pištao
BOŠKO Jevtić iz sela Staniševca punih četrdeset godina je radio na željeznici. Skoro deceniju proveo je u službi na željezničkoj stanici, na prugi uskog kolosijeka u Vardištu, na tada imaginarnoj granici između Srbije i BiH.
Iako je radni vijek završio na pruzi Beograd - Bar i ima stan u Beogradu, Boško je u Vardištu. U blizini trase stare pruge, izgradio je kuću u kojoj provodi penzionerske dane.
- Ovdje naviru sjećanja na garavog "ćiru", na njegove mašinovođe, ložače, konduktere, vozovođe, čuvare pruge, pružne radnike, skretničare, pregledače kola otpravnike ... - počinje priču stari željezničar. U detalje pamti doživljaje vezane za prugu i njegovo Vardište.
- Kad je građena pruga kroz Vardište prema Šarganu na njoj su radili samo majstori Ličani i Dalmatinci, a niko od seoskih momaka i ljudi nije ni nadnicu na njoj zaradio. Gazde brojnih familija, pa i one najsiromašnije, nisu dale svoje sinove da rade "barabske" poslove, jer su im morali na imanjima krčiti šume, kresati list, kositi, baviti se rabadžilukom i kiridžilukom, prisjeća se Boško.
Ovaj željezničar vedrog duha i bistra sjećanja priča, a i njemu su pričali, da graditelji pruge nisu mogli savladati planinskim masiv planine Šargan i kroz nju izgraditi prugu ili "štreku", kako ju je narod zvao. Onda je, kako kažu, car Franjo Josip rekao : "Može li gram zlata, gram kamena". "Može", rekli su graditelji. I Šargan je probijen i tako je nastala jedinstvena pružna petlja u svijetu Šarganska osmica.
Tada se u višegradskom kraju na sijelima o tome ovako pjevalo:
"Barabe su Šargan prokopale, sve za pivu i rakiju šljivu, sve za proju i konzervu koju..."
- Jedan od majstora Ličana koji su bili vični u obradi kamena Dane Dragosavac zagledao se u prelijepu Mokrogorku, oženio je i zauvijek ostao u Mokroj Gori. Njegovi sinovi Beli i Tomislav žive u Užiicu i svarate ponekad u rodnu kuću pored sad obnovljene pruge u mokrogorskoj dolini, priča Boško.
Ali kad je završena trasa pruge od Višegrada preko Vardišta i Mokre Gore do Užica seoske gazde su popustile pa su sinove dale da im budu željezničari. Na željeznici su bile velike plate za to vrijeme pa se u selu govorilo "S tom kućom se ne može naduravati - ima željezničara". Skoro iz svake porodice oko pruge po neko je radio na željeznici ako ništa drugo onda kao pružni radnik na održavanju trase.
- Poslije Drugog svjetskog rata za željezničare su to bila sretna vremena. Kroz Vardište su dnevno prolazila po 24 voza, što putnička što teretna. Ovdje je lokomotiva parnjača "primala" vodu na napojnici, a u Višegradu se "namirivala" ugljem. Bilo je milina pogledati kako "ćiro" brekće uz Šargan, kako kompoziciju ponekad voze dvije mašine zvane "potiskivalica" i "zaprežna", priča sa zanosom stari željezničar Boško.
Kad bi takvu kompoziciju dvije lokomotive izvukle na Šargan, koje bi prošle kroz tunel Aleksandra kralja dug 1666 metara, jedna od njih bi se sa željezničke stanice Šargan - Vitasi okretala i vraćala nazad u Višegrad koji je bio važan željeznički čvor.
Upeglane, dotjerane i utegnute željezničare, jer su propisi to zahtijevali, najveći posao je čekao kad je drug Tito prolazio vozom prugom.
- E tada su njom od Užica do Višegrada i dalje išle tri kompozicije, tri voza jedan za drugim u razmaku od pola kilometra. Nikad se nije znalo u kojoj je predsjednik, a željezničari su, danima prije tog događaja, provjeravani i preraspoređivani. Čak se i kolona oko pruge na cijeloj dionici prolaska vozova čistila od šiblja, krečili se tuneli, fasade na kućama i željezničkim stanicama... prisjeća se Jevtić.
Boško je pun anegdota u vezi sa prugom i njene željezničare. Oni su, kaže ovaj penzioner bili "silni i bijesni, imali su dosta para u novčaniku, pa su često zbijali šale na svoj i tuđi račun".
- Dođe jednom siromah Branko Stanojević u Vardište pomalo nakresan šljivovicom u prodavnicu da se namiri, a magare priveže za pružnu rampu koja je bila spuštena. Vidi to skretničar Ilija Vučićević, pa polagano, iako to nije smio po propisima, digne rampu. Nesrećno magare ostane da visi i njače da ga je čulo cijelo Vardište - uz smijeh ispriča Boško.
Stari željezničar izađe ujutro na balkon svoje kuće i gleda u obnovljenu trasu pruge od Vardišta do Dobruna. Želja mu je da bude putnik u prvom vozu, da osjeti ono čarobno jednolično kloparanje točkova na prelazima sa šine na šinu, štipanje dima u nozdrvama i poznati otegnuti melodični pisak parnjače dok grabi i brekće kroz krivine kanjonom rijeke Rzava prema Višegradu.
********************
Prugu su gradili samo majstori Ličani i Dalmatinci, a niko od seoskih momaka i ljudi nije ni nadnicu na njoj zaradio. Gazde i siromašni nisu dali svoje sinove da rade "barabske"poslove
********************
Graditelji nisu mogli savladati planinskim masiv Šargana. Car Franjo Josif je rekao: "Može li gram zlata, gram kamena". "Može", rekli su graditelji i Šargan je probijen
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
