Josip Pejaković: Bosna i Hercegovina država za umiranje

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" dramski umjetnik Josip Pejaković, jedan od najboljih glumaca iz BiH, kojem je za monodramu "On meni - nema Bosne" nekad aplaudirala cijela bivša Jugoslavija.

Čovjek koji je svoju karijeru gradio na širokom prostoru bivše otadžbine, u predstavi "Ja sam taki čo'ek", koja je izvedena u četvrtak na Festivalu monodrama Srpske u Istočnom Sarajevu na najbolji način pojašnjava zašto čovjeku koji živi u BiH ne preostaje ništa drugo nego da ode iz Sarajeva.

- Nisam rekao da ću otići iz Sarajeva, iako se ta vijest pojavila na naslovnim stranicama. Mislim da je značajnija vijest to što čovjek u Šapcu igra moj tekst. Prijatno sam iznenađen da su moji tekstovi počeli da izazivaju interesovanje u regionu. Bio sam i na predstavi. To je za mene interesantno, jer je tekst "Ja sam taki čo'ek" u nizu tekstova meni jedan od najdražih - kazao je Pejaković.

* GLAS: Kako se Vaše stvaralaštvo klasifikuje u istočnom, a kako u onom federalnom dijelu Sarajeva? Koliko se ona podjela na istočno i zapadno Sarajevu, koju su najavili još "Nadrealisti" danas osjeća u pozorištu i u životu?

PEJAKOVIĆ: Prijatelje koje sam imao imam i na istoku i na zapadu i na sjeveru i na jugu. Sve vijesti ne dobijam više u novinama nego od svojih prijatelja sa Pala, pa mi kažu šta je rekao Kusturica za mene, šta je rekao ovaj ili onaj. Prijatelje sam pretvorio u poštare i to me zabavlja. Činjenica je da grad koji se danas zove Istočno Sarajevo, čini neke napore, dva gradonačelnika su išla zajednički u kandidaturu jedne sportske manifestacije, da je krajnje vrijeme da granice više ne postoje. Postoje samo u glavama onih koji su pokušavali na ovaj ili onaj način da stvaraju sebi atare kojima mogu da vladaju. Međutim, život govori drugo. Masa ljudi iz Istočnog Sarajeva radi u ovom federalnom dijelu Sarajeva. I obrnuto, sve više mladih ljudi dolazi do nekih poslova u Istočnom Sarajevu. Ljudi kupuju stanove čak u Istočnom Sarajevu, ali žive i rade u federalnom dijelu. Ekonomija će sasvim neke druge stvari i suštinski život učiniti.

* GLAS: Koliko često kupujete u Istočnom Sarajevu?

PEJAKOVIĆ: Kupujem meso naravno u Istočnom Sarajevu, jer nedostaje nam ovo meso kojeg više nema, od čvaraka do suhovine. Ne govorim to iz svog iskustva, jer zdravstveni uslovi mi ne dozvoljavaju da pretjerujem s jakom hranom, ali katkad zađem i ja kod Spaića. Sve su to neki lijepi detalji koji govore da je naša zemlja nepravedno razvaljena. Ipak ova dvojica mudrih ljudi Tadić i Josipović rade, oni su na tragu mog sna, koji već od 1992. godine, kada je počelo ovo zlo sanjam, a to je da će biti obnovljene neke stvari i navike, bez obzira htio to neko ko je potpisao u Dejtonu sporazum ili ne. Da će ovo biti zajedničko tržište, gdje će "zdenku" sir kupovati i u Istočnom Sarajevu i u Srbiji, bez obzira na to što je to brend Hrvatske. Juče je ojkanje dobilo autorizaciju u Najrobiju i zaštićeno je od UNESCO-a. Hrvati su se za to izborili kao za svoju vrstu pjevanja, ali koliko ja znam ojkanje, kao kategorija, pripada i Srbima isto toliko koliko i Hrvatima i svaki treba da bude ponosan na to da se jedan dio narodnog stvaralaštva zaštiti na svjetskom nivou. Neke kategorije postaju brend. Naravno na to ne može uticati Dejtonski sporazum ili bilo koji sporazum koji nastaje kao plod lošeg političarenja, da ne kažem loše politike.

* GLAS: Da li pokušavate da kažete da nije definitivno "spuštena zavjesa" iza jednog vremena?

PEJAKOVIĆ: Volim u šali da kažem, ali katkad šala postaje zbilja. Prvu Jugoslaviju pravio je Josip Juraj Štrosmajer, koji je zagovarao tu sveslovensku ideju, što su Srbi svestrano prihvatili i oni nikad nisu bili sporni kad su u pitanju jugoslovenske integracije, bez obzira na to da li je to bilo ili dobro ili ona druga namjera. Josip Broz je pravio drugu Jugoslaviju. Na mene je red.

* GLAS: Kako vidite rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Da li BiH još može da se ukrca na voz istorije ili su nam prošli istorijski vozovi?

PEJAKOVIĆ: Istorijski vozovi ne postoje. To su fine igranke. Pošto poznajem gospodare te situacije, jedan je u Banjaluci drugi u Sarajevu, moraju se te zajedničke taštine pobijediti. Ako njih dvojica uzmu stvar u svoje ruke, a pripadaju istoj opciji, bar što se evropskih tokova tiče, mi ćemo imati sigurno jednu zemlju urednu kao i sve demokratske zemlje. Ali pošto je to jako teško na ovim prostorima, jer su tu zube lomili od Turaka, preko Austrougara, do partizana Titovih, BiH je uvijek funkcionisala kao dio nečeg većeg i ta zemlja na neki način neće svoj status regulisati ulaskom u Evropu. Ona mora biti predmet pažnje Srbije i Hrvatske, koje su u ime njih, koji su bili nesposobni da odu u Dejton i potpišu taj sporazum, poslali svoje staratelje, Tuđmana i Miloševića. Ta Srbija i Hrvatska takođe mora dublje da se demetrira u odnose u Bosni i da uđu u integracije sa tom istom Bosnom i Hercegovinom i riješe nas bolesti od koje patimo već gotovo hiljadu godina. Dok se to ne dogodi, Bosne i Hercegovine nema. Dok se ne napravi ta vrsta integracije, ne nove države, nego jednostavno da se dijagnosticirana bolest liječi pravim tabletama, a one podrazumijevaju zajedničko tržište, brisanje granica, koje su naravno bolne za one ljude Srbe koji žive, a koji imaju djecu i imanja po Srbiji i obrnuto, za Hrvate koji su u Hrvatskoj već otpočeli neke biznise i naravno nas koji smo osuđeni na to da živimo ovdje, bićemo zadovoljni time što ćemo imati možda i najprosperitetniji prostor koji danas postoji u Evropi. Neće ovo uticati ni na suverenitet Hrvatske ni na suverenitet Srbije. Naprotiv ono će ga pojačati. Iskustvo Slovenije, koje je vrlo vruće i svježe, govori nam da je ulazak u Evropu Sloveniju gurnuo potpuno na marginu i na koljena. Oni su trenutno u najvećoj krizi od svog postanka u prvoj Jugoslaviji.

* GLAS: Po čemu je Bosna i Hercegovina dio Evrope?

PEJAKOVIĆ: Jedino smo evropske kazne baštinili iz Evrope. Plaćamo iste kazne u saobraćaju kao što ih plaća Evropa. Evropljanin koji ima naravno dvije, tri, pet hiljada evra platu može da plati nepropisno parkiranje 20 evra, a čovjek koji ima penziju 200 maraka ne može da plati nepropisno parkiranje. Država nije uredila zemlju za normalno parkiranje, nego ljudi još uvijek parkiraju gdje stignu i kako stignu, da ne govorim o zakonskim kaznama i skalameriji koju su nam sada montirali u BiH, a koja je zabranjena i sudski skinuta sa ulica Njemačke. To je kako mali Đokica zamišlja uređenje države. I šta će narod nego psovati državu, i psovati predsjednika, bljuvati po njoj, mokriti, povraćati, jer država ne zavređuje ništa. Nema nikakve humanosti u tome, a kriminalci, hohštapleri, prevaranti, milionske utaje, nikom ništa. Pojeo vuk magarca. Procesi se odvijaju tek tako, sudimo se. Neprekidno smo na sudovima. U životu više opomena nisam dobio nego za mjesec u Sarajevu, kad su montirana čudesa po ulicama. Nema semafora kojeg ja nisam nakačio. Kako ću voljeti tu državu. Ne volim je i ćao. Ništa nije učinila da mi se dopada. Ovo država nije za čovjeka, bez obzira na velike bilborde. Ovo je država za umiranje samo i za odumiranje.

* GLAS: Koliko je ta ljubav prema BiH ispolitizovana?

PEJAKOVIĆ: Tvrdim da je politika do te mjere bila rigidna svih ovih godina da u BiH postoji mnogo više ljudi koji ne vole Bosnu i Hercegovinu nego onih što je vole, upravo zato što je ta ljubav prema BiH ispolitizovana, pa nije realna. Kažu ja nisam Bosanac ako ne navijam za Sarajevo ili Želju. A ja ne navijam ni za Sarajevo ni za Želju, nego navijam za Hajduk. Šta ćemo sad?! Rodio sam se sa petokrakom i tom bijelo-bijelom bojom i sad ja treba, zato što neko iz politike tako hoće, da navijam za Sarajevo ili Želju. E neću! U stvari sad ne navijam ni za Sarajevo, ni za Želju, ni za Hajduk, jer me sport ne interesuje. To su takođe nacionalistička iživljavanja. Sport je postao najveće oružje nacionalizma. Ne treba zaboraviti da je rat počeo utakmicom Dinama i Crvene zvezde. Tukli su se "delije" s jedne strane i kreteni ustaški s druge strane. Ne gledam više ni Ligu šampiona, a kamoli ove diletante.

* GLAS: Ko su pozitivni primjeri novije istorije na ovim prostorima?

PEJAKOVIĆ: Mislim da je ta nagrada koju je Josipović dobio od "Nezavisnih novina" uz prisustvo svih lidera iz regiona jedan znak koji je jako bitan u novim odnosima između Srba i Hrvata, a to je bio krucijalni problem prošlog rata. Osnovni sukob je bio to i taj sukob njih dvojica rješavaju na najljudskiji način sa velikom dozom demokratičnosti. Ja znam, krećem se i po Srbiji i po Hrvatskoj i znam šta to znači, a pogotovo šta znači za nas ovdje u BiH. Nije dobra namjera ona koja govori da smo dobri mi u Federaciji, a da u Republici Srpskoj nije u redu i da su osnovni krivci tamo. Ta namjera koja se samo infantilnim likovima čini dobrom nama se olupala o glavu i ona samo dalje produbljuje krizu. Stvari treba skenirati, stvari treba isto posmatrati, stvari treba sa uticajima rješavati i ponovo doći u poziciju da nema problema ako neko dođe sa šahovnicom u Beograd ili ako neko dođe sa bijelim orlovima u Zagreb. Nisu ni bijeli orlovi ni šahovnica problem u našim odnosima, u našim odnosima postoje ljudi koji hoće i postoje ljudi koji neće. Postoje ljudi koji vole i postoje ljudi koji ne vole.

* GLAS: Kako istisnuti govor mržnje iz medija?

PEJAKOVIĆ: Mediji na tome ništa gotovo ne rade.

Radim jednu seriju skoro četiri godine. Tu pokušavam da govorim o ljudima na margini na svim stranama. Ja sam jedini iz BiH čovjek kojem jednako pred kameru idu ljudi iz čitavog regiona, ne postavlja se pitanje da li je Republika Srpska ili Federacija. Moje emisije imaju određene poruke. Moje emisije govore o praštanju, o međusobnom razumijevanju, o ugroženosti onih koji su najveće žrtve politika kakve se vode na ovim prostorima.

* GLAS: Koliko su prijateljstva uticala na Vas i na Vaš život u BiH svih ovih godina. Neki Vaši prijatelji su često na meti federalnih medija i javnih ličnosti?

PEJAKOVIĆ: Mislim da je to vrijeme iza nas. Ono što je etiketiranja bilo - fašista, četnik, na primjer za Milorada Dodika ili Emira Kusturicu, ja znam da oni nisu takvi. Ne možete nekoga ko je rođen u partizanskoj porodici etiketirati četnikom. Izvjesno je da se radi o dvije snažne ličnosti koje su jednoga trenutka odredile svoj život tako kako su odredili. Ono što privatno znam i o jednom i o drugom, pošto poznajem dušu i jednoga i drugoga, znam da emotivnost Emira Kusturice nadrasta svaku mržnju. Moje bogatstvo nije u tome da li imam hiljadu maraka ili evra. Moje bogatstvo je u tome što sam uspio uprkos svim pritiscima svemu odoljeti i pred očima imati "Sjećaš li se Doli Bel", Žikin sokak u Travniku, jednog dječarca koji je dolazio ljeti u ulicu gdje je rođen njegov otac, čovjeka kod koga nikada nisam igrao, a tvrdim odgovorno da Emir Kusturica nema boljeg prijatelja u Sarajevu od mene.

Mi smo svoje karijere gradili na tom širokom prostoru Jugoslavije, u našem emotivnom zavičaju, na jednom prekrasnom prostoru sa čijim se sistemom bar u ovim mediokritetskim, politikantskim stvarima nismo slagali ni on ni ja, ali smo uticali na to da mijenjamo svjetove.

Milorada Dodika sam upoznao kad je bio predsjednik Izvršnog odbora u Laktašima, upoznao sam ga kao nadasve kompromisnog borca, čovjeka koji je uvijek znao da nađe pravu riječ. On je mlađi od mene mnogo godina, ali sve ovo što se događalo u politici, sukobi koji su se događali, koketiranja, nazivanja, pljuvanja, to je jednostavno prolazilo pored mene.

Povratnici

* GLAS: Radili ste emisije o povratnicima? Koliko se tim ljudima manipuliše?

PEJAKOVIĆ: Nije problem u povratku zato što neko teroriše ljude, tu je najmanji problem. Problem je u politikama koje manipulišu povratnicima i koje im diktiraju određena ponašanja. Tu je suština.

Radio sam emisiju o bošnjačkom selu u kojem živi samo jedan Srbin i komšije ga čuvaju kao "malo vode na dlanu". Treba prepustiti ljudima da se sami dogovore. Oni će znati urediti svoja dvorišta i svoj komšiluk. Oni će znati ponovo živjeti, a da bude što manje ultimatuma, problema mržnje. Taj teror koji se sprovodi svaki put pred izbore nad ljudima, a ljudi su izbezumljeni i ovo malo pozitivne energije koja se stvara za četiri godine oni dovedu u pitanje.

Kad te Mile zagrli, zagrli te prijatelj

* GLAS: Kažete da je Milorad Dodik Vaš prijatelj još iz ranijeg perioda. Da li je to bilo i profesionalno prijateljstvo ili samo privatno?

PEJAKOVIĆ: Dodikov šarm je u tome što je on uvijek i u dobra vremena i u zla vremena, mogao da nađe vremena za prijatelje, pa i za mene. Svaki moj razgovor s njim je imao samo prijateljsku osnovu. Profesionalno s njim nisam nikada djelovao, niti politički. Ja sam s njim djelovao ljudski. Ono što Mileta diči kao čovjeka je kad te onim velikim rukama zagrli, znaš da te zagrlio prijatelj. To što drugi nisu imali priliku da im to uradi i nisu mu pružili šansu za to nego su mu pružili šansu da iskezi zube, sve se vratilo na onu njegovu kad je išao na fakultet u Beograd, pa mu je đed njegov rekao: Sine, pazi, sa Ciganima moraš ciganski, sa gospodom gospodski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.