Još mirišu majčini pereci
OSAMDESETDVOGODIŠNjI Miloš Vuković najstariji je Srbin, Rogatičanin koji je rođen i još živi u gradu na obalama Rakitnice.
Njegov djed Miloš došao je iz Sočica u ovaj grad 1881. a njegov unuk Miloš, ponovljeno djedovo ime, kao jedno od petoro djece u oca Milana i majke Petre, rođen je sada već davne 1926. godine. Njegova životna saputnica, Koviljka (Planojević) je isto godište, ali, kako reče, mlađa je od supruga nekoliko mjeseci.
Miloš i Koviljka, kao bračni par 14. januara ove godine, navršili su 55 godina zajedničkog života i živa su enciklopedija zbivanja između dva svjetska rata. Miloš u Rogatici, a Koviljka u svojim Mrkonjićima i Borikama.
On se sjeća kako se to obilježavao nekada Vaskrs u gradu, a ona u selu.
- U mojoj porodici Vaskrs je uvijek bio veliki praznik. Za njegovu pripremu najviše se brinula majka. Ona je šarala i bojila najmanje po 250 jaja. Jedan dio bi se potrošio u kući u kojoj je bilo nas petoro djece, stric Mitrofan, koji je sa nama živio, jer se nije nikad ženio, otac i majka. Dosta jaja majka bi podijelila djeci iz komšiluka, uglavnom iz muslimanskih porodica, a ostatak bi završio kao poklon mušterijama za kafanskim stolovima, jer su moji držali jednu od kafana u gradu i mesaru - priča čika Miloš.
Na sam dan Vaskrsa prvo se, kazuje, u najboljem odijelu išlo u crkvu. Na molitvu, prisjeća se, nije išla samo majka koja je ostajala da pripremi svečani ručak.
- Za sve ostale to je bila obaveza. Đaci osnovne i građanske škole, koja je u Rogatici radila u periodu između dva velika rata, sa svojim učiteljima i nastavnicima. Svi ostali sa očevima i starijim ukućanima - veli Miloš.
Sjeća se da je crkva za taj praznik nad praznicima bila uvijek dupke puna. Stajalo se i pred ulaznim vratima.
- Po povratku iz crkve, nastavlja priču čika Miloš, slijedilo je mršenje. Za to su služila prva sa veseljem razbijena jaja i obavezni pereci koje je majka spremala po samo njoj znanom receptu. Bili su, dobro se sjećam, izuzetno ukusni i svi smo dobijali najmanje po jedan. Ko je bio majčin miljenik, dobar đak u školi i poslušan u toku godine (i to se nije zaboravljalo) mogao je računati na perece više.
Vaskršnja trpeza je nešto što se ne zaboravlja.
Ručak je, govori Miloš, bio bogat i dodaje:
- Uz korpe šarenih jaja, obavezno našla se tu sarma, pita gibanica, meso na više načina uključujući i šunku, razne salate, kolači... Bilo je i raznih pića. Otac i stric obavezno su slavlje zalili čašom crnog vina. Po podne se izlazilo u grad. Stariji u neku od kafana, a mi djeca na tucanje jaja sa vršnjacima.
Drugi dan Vaskrsa bio je rezervisan za posjete rodbine. Odlazilo se i dolazilo.
Trećeg dana dolazile su komšije muslimani i Jevreji na čestitanje. Dočekivani su sa šarenim jajima, kolačima, "šerbetom" i neizostavnom rakijom.
Miloševa supruga Koviljka je iz, u ovom kraju, čuvene porodice Planojević iz Mrkonjića kod Borika. Otac Vaso, seljak sa hiljadama dunuma zemlje, imao svoje dućane pa čak i čitaonicu na Sjeversku, bio je i predsjednik boričke opštine i poslanik Drinske banovine.
Kuća sa "zadrugom" u kojoj je bilo po dvadesetak članova porodice i uvijek više radnika na obavljanju tekućih poslova i najamnika na ishrani i čuvanju stoke.
- Na Veliki petak majka i strina su u lukovini i varzilu, za koje mislim da je bilo sitno sjeckano drvo od starih šljiva, bojile oko šezdesetoro jaja. Puno pažnje posvećivano je Velikom petku. Veče uoči tog dana stariji su provodili u crkvi na Borikama. Na sam Veliki petak otac, iako je bio strastveni pušač, nije pušio do popodneva. Na trpezi je obavezno bio krompir kuvan na vodi i hljebu dan prije ispečen. Za frišku ribu mi djeca nismo znali, iako smo imali dućan, prisjeća se tih davnih dana - Koviljka.
Na Vaskrs, sjeća se ova još uvijek krepka i vitalna starica, ručak je bio svečan i bogat.
Obavezno su klali jedno ili dva jareta. Bilo je i suvog mesa, cicvare u kajmaku, barene i sirove šunke, pite, kiselog kupusa, a negdje pred sam rat odnekud su se, veli, pojavile hurmašice kao izuzetno slatki kolači.
- Danas je to, kaže Koviljka, a Miloš odobrava klimanjem glave, sasvim drugačije. Možda se varam, ali čini mi se da se Vaskrsu u doba naše mladosti više radovalo. Vjerovatno i zbog toga što su i stari i mlađi postili cijeli Veliki post, pa su jaja na astalu predstavljala veći izazov i zadovoljstvo. Mom utisku, dodaje ona, možda je "kriva" i činjenica što su u naše vrijeme sve kuće bile pune čeljadi pa je i to donosilo pozitivno raspoloženje. Danas toga nema. Sela su ostala prazna, a i mnoge kuće u gradu spale su na starce.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
