Jasenovačke žrtve – tema o kojoj se neprestano govori: Strašilo je slušat kako broje

Genocid koji je na tom mjestu počinjen gotovo da i ne može dobiti milost uobličenja. Ustaško zlo koje je provalilo u Jasenovcu u manjoj ili većoj mjeri i danas je neobjašnjivo i neopisivo. Ali, ako je u potpunosti razumljivo zašto književnost nije uspjela da opiše jasenovački pokolj, neshvatljivo je zašto je srpska istoriografija ostala bez odgovora na ono pitanje koje se posljednjih dana i sedmica neumorno ponavlja: koliko je Srba ubijeno u Jasenovcu?

Broj jasenovačkih žrtava je tema o kojoj se neprestano govori. Od potpunog ignorisanja i svođenja tog broja na “nekoliko tisuća” do neutemeljenih pretjerivanja koja se ne zaustavljaju ni kada brojanje pređe milion – u tom opsegu se od 1944. godine do danas broje oni koji su pali u najmonstruoznijem logoru Drugog svjetskog rata. Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača formirana je u maju 1944. godine i to na osnovu odlukâ Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30. novembra 1943. godine. Od tada do danas traju sporenja o tome koliko je Srba, Jevreja i Roma pobijeno u Jasenovcu.

Ivo Goldštajn je u “Jasenovcu” posebno poglavlje posvetio broju jasenovačkih žrtava. Na početku tog svojevrsnog licitiranja jasenovačkim žrtvama stoji knjižica “Dokumenti ustaškog terora. Koncentracioni logori”, koja je u junu 1944. godine objavljena u izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske. U ovom dokumentu je navedeno da je u logorima NDH ubijeno do 800.000 osoba.

Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iznijela je krajem 1945. godine Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu tvrdnju da je u Jasenovcu do kraja 1943. godine ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, potom Jevreja, Roma i Hrvata. I Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača je, piše Goldštajn, zaključila 1946. godine kako je u Jasenovcu život izgubilo od 500.000 do 600.000 osoba. Ista ta komisija je godinu dana kasnije napravila prvi poimenični spisak žrtava logora NDH. Na njemu su se našle žrtve Jasenovca (15.792) i Stare Gradiške (2.927). Žrtve sa područja tadašnje Bosne i Hercegovine nisu evidentirane.

U godinama koje su uslijedile broj od 700.000 ubijenih žrtava primljen je kao službena informacija iako nije postojao nijedan podatak koji bi taj broj umorenih opravdao. Tek je sredinom šezdesetih godina prošloga vijeka počeo ozbiljniji posao popisivanja jasenovačkih žrtava i on je 1964. godine povjeren Komisiji za žrtve rata pri Saveznom izvršnom vijeću. Obradu tih podataka je, navodi Goldštajn, obavio Savezni zavod za statistiku koji je objavio popis gotovo 600.000 registrovanih žrtava na prostoru tadašnje Jugoslavije.

Dvije godine kasnije Zavod objavljuje kako je popis nepotpun i kako je njime obuhvaćeno samo 56-59 odsto od procijenjenog broja stradalih (od 1.016.000 do 1.066.000). Goldštajn piše da su jasenovačke žrtve izdvojene u poseban popis koji je nosio naziv “Spisak žrtava rata 1941-1945 – Ustaški logor Jasenovac”. “No”, veli Goldštajn, “kako se nije uspjelo sakupiti više od 59.188 imena žrtava, rezultati su zadržani u tajnosti. (…) Popis iz 1964. godine objavio je tek 1998. Adil Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta sa sjedištem u Cirihu i Sarajevu pod nazivom Jasenovac – žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije”.

Koliko se manipulisalo brojem jasenovačkih žrtava najbolje pokazuje primjer Jugoslavenskog leksikografskog zavoda koji je 1959. godine objavio Opću enciklopediju, a godinu dana kasnije Enciklopediju Jugoslavije. U prvoj se publikaciji navodi da je u Jasenovcu stradalo oko 350.000 osoba, u drugoj je taj broj dva puta veći.

Paralelno teku dva procesa: prvi umanjuje jasenovačke žrtve, drugi ih uvećava. Korifeji tih istraživanja su glasni prilikom deklamacija, a tihi tokom iznošenja dokaza. Tako u Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture iz 1980. godine stoji da su kroz Jasenovac “prošli deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni”. General-pukovnik Velimir Terzić tri godine kasnije za beogradski “Intervju” izjavljuje da je “samo u Jasenovcu ubijeno milion Srba, ne računajući pripadnike drugih naroda”. Slično su u godinama koje su uslijedile ponavljali i antropolog Srboljub Živanović i lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković koji je izjavio da je “Jasenovac 40 puta veći od Mathauzena”.

Goldštajn pominje i više nego važan doprinos u raspravi o Jasenovcu Jovana Mirkovića koji je osamdesetih godina bio direktor Spomen-područja Jasenovac, a do penzionisanja je radio u beogradskom Muzeju žrtava genocida. On je prije 23 godine objavio knjigu “Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima”. Mirković je, piše Goldštajn, tvrdio kako svaki popis broja žrtava treba bazirati na imenom i prezimenom evidentiranih 84.959 jasenovačkih žrtava.

Doprinos temi dao je i otac hrvatske nacije u “glasovitoj” knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” koji je pokušavao da pobije “jasenovački mit” o 700.000 žrtava. Tuđman na prvo mjesto po broju žrtava stavlja Rome, potom Jevreje, zatim Srbe. Ono što je Tuđman počeo 1989. dovršila je deset godina kasnije Komisija za utvrđivanje žrtava rata i poraća koja je nakon sedmogodišnjeg istraživanja došla do broja od 2.238 jasenovačkih žrtava.

Muzej žrtava genocida i Savezni zavod za statistiku Srbije i Crne Gore objavili su 1997. godine popis žrtava prema kojem su u Jasenovcu i u Staroj Gradišci stradale 78.163 osobe. U narednim godinama stručnjaci Muzeja stigli su do 84.796 imena jasenovačkih žrtava, ali su procijenili da je u logorima NDH život izgubilo između 173.800 i 184.800 osoba. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac u martu 2011. godine objavila je spisak od 81.998 žrtava. Početkom 2016. godine jerusalimski muzej Jad Vašem objavio je popis žrtava holokausta, njih preko tri miliona, od kojih je 16.196 imena jevrejskih žrtava Jasenovca. Goldštajn kao izuzetno važna navodi i istraživanja Vladimira Žerjavića čiji rezultati ovdje ne mogu ni u sažetku da se navedu, jer su isuviše obimni.

Centar “Simon Vizental” tvrdi da je u Jasenovcu stradalo 85.000 osoba, a na stranicama “United States Holocaus Memorial” muzeja u Vašingtonu stoji da se “sada procjenjuje kako je ustaški režim između 1941. i 1945. godine u Jasenovcu ubio između 77.000 i 99.000 osoba”. Iako je između svih ovih istraživanja bilo još pojedinačnih i kolektivnih napora, ovo su u manjoj ili većoj mjeri najvažniji i najčešće citirani rezultati istraživanja o broju jasenovačkih žrtava, a na tom kraju mogle bi se naći riječi vladike pakračko-slavonske eparhije Jovana Ćulibrka koji je rekao kako je veoma važno da beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj žrtava Jasenovca.

Desanka Maksimović je u pravu kada u jednoj pjesmi kaže kako je i trista mnogo. Jasenovački genocid nije samo monstruozan zbog broja nego i zbog načina na koji je izvršen. Sporadični napadi i osporavanja dolaze od onih kojima nijedna istina osim one parolaške nije bitna. Cinična umanjivanja broja jasenovačkih žrtava jednaka su mitomanskom uvećavanju toga broja. Proleterima tih napora nije stalo do istine nego do propagande. Ako pjesnici o jasenovačkim žrtvama pjevaju s najvećim oprezom, onda bi proleteri propagande morali da budu vezani s brnjicom na ustima.

Direktor Muzeja žrtava genocida Dejan Ristić rekao je nedavno da od 1945. godine do danas nije odbranjen nijedan doktorat o Jasenovcu. On je rekao da je ovaj muzej za svojih 30 godina postojanja objavio više od 500 naslova o zločinima nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, što je neuporedivo više u odnosu na ono šta je o genocidu nad Srbima pisala čitava srpska naučna zajednica čiji je doprinos ovoj temi veoma skroman. Upravo zbog toga na kraju treba parafrazirati Ljubomira Simovića: Izvještaje iz Jasenovca smo čuli i oni su takvi kakvi su, a sada, gospodo, najprije treba da vidimo kakvi smo mi. Kakvi budemo juče, bićemo doveka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.