Ispovijest mašinovođe Miladina Šukala: Slike stradanja na pruzi godinama ostaju pred očima

Ovako priča veteran sa pruga u Republici Srpskoj, mašinovođa Miladin Šukalo, koji iza sebe ima 30 godina staža za upravljačem lokomotive. Ističe da se u ovom poslu mora mnogo čega odreći da bi s radilo profesionalno.

- Biti mašinovođa znači živjeti taj posao 24 časa, i danju i noću. Posao je jako stresan i potrebno je mnogo volje. Svaki put kad ulaziš u lokomotivu da voziš moraš biti trezven, rasterećen i spreman. Mašinovođa se ne postaje tako što se odveze jedan voz - kaže Šukalo.

Nesreće na pruzi su posebna priča. Svaka od njih, priča Šukalo, ostaje u vječnom pamćenju i nakon njih noćima nema sna.

- Mnoge kolege koje su imale tragične nesreće sa poginulima završavale su na liječenju, a neki više nisu mogli da rade. Imamo slučaj gdje je kolega naletio vozom na automobil u kojem je stradala cijela porodica i nažalost završio u bolnici. Ni dan-danas nije počeo raditi i vjerujem da neće moći nikada - priča Šukalo.

On je u lokomotivu sjeo davne 1988. godine i od tada uz prekide za vrijeme služenja vojnog roka i proteklog rata projezdio je stotine hiljada kilometara prugama širom Republike Srpske, a i šire. Za to vrijeme doživio je mnoge fine, ali i ružne događaje, a kako kaže imao je sreće da nije imao velikih tragičnih nesreća. Pod točkovima njegovog voza u dosadašnjoj karijeri jedna osoba je izgubila je život.

- Desilo se to prije nekoliko godina na pružnom prelazu iza tunela u Ljeskovim Vodama. Vidio sam kada čovjek staje ispred mene na prugu i ja ga upozoravam zvučnim signalnom, brzo kočim, ali nažalost, on, kada mu prilazim na metar-dva baca se na kolosijek. Ništa se nije moglo uraditi i zaustaviti voz. Nije bilo nimalo lako, poslije toga bio sam na bolovanju, a i sad kad naiđem tim dijelom pruge sjetim se. Molim Boga da više ne bude takvih slučajeva i nadam se da ću penziju dočekati bez tragedija. Naša je najveća sreća i zadovoljstvo kada je završen radni dan bez nesreće, a sve profesionalno obavljeno i na vrijeme - kaže Šukalo.

Priča da je u svojoj karijeri imao i sreće u nesreći pa je tako u dva navrata uspijevao da prođe bez smrtnih slučajeva kada je pred njegov voz naletio traktor i automobil.

- Bila je zima 2004. godine i snijeg do koljena, a ja vozim brzi voz prema Doboju. Pred Rudankom ispred mene na prelazu ugledam traktor. Upozoravam ga zvučnim signalom, ali on nastavlja da ide i ne miče se sa pruge. Iako brzo kočim, vidim da slijedi fatalan udar. Ubrzo se sve pretvara u lupu, lomljavu, lokomotiva baca traktor u kanal, a vrata na našoj kabini lete na mene i kolegu Draška Božića. Da nismo pobjegli u mašinski prostor, ko zna šta bi bilo - prisjeća se Šukalo.

Dodaje da je po zaustavljanju uslijedilo veliko olakšanje i sreća kada je vidio da je vozač traktora prošao sa manjim povredama.

- Teško je kad nekog udarite, veliki stres se proživljava dok gledaš u neizbježnu nesreću. Tad ti je samo bitno kako zaustaviti voz i spriječiti tragediju, a znaš da je udar neizbježan, jer grdosiju sa više vagona i više tona tešku ne možeš obuzdati kao automobil. Nekad treba i do 1.000 metara da stane - kaže Šukalo.

Prisjetio se i nesreće od prije sedam godina iz svog kraja u Prijakovcima koja je imala srećan kraj, jer je stradala samo tablica na automobilu.

- Čovjek je vozeći “golfa” prelazio prugu i ja mu sviram i kočim, jer vidim da je blizu i da bi moglo doći do udara. Srećom on uspijeva nekako da se vrati u rikverc i voz mu je samo okrajcao tablicu - priča Šukalo.

U pamćenju mu je ostao i slučaj sa prelaza kod Prijedora, takozvane “trinaestke”, gdje je takođe uspio da iz nesreće izađe bez teških posljedica.

- Sjećam se da su dva automobila krenula preko prelaza i jedan je već prešao, a drugi ide za njim, ali ne stiže da pređe. Kada sam to vidio, srce odmah počne da lupa, gledam kako stati. Kočim i rukama i nogama, sviram. Na sreću mašina staje na vrijeme i slijedi veliko olakšanje - kaže Šukalo.

Mnoge nesreće bile bi spriječene da ljudi više paze kada prelaze prugu i da poštuju znakove.

- Idu na prelaze nasumice ili dok voze slušaju glasnu muziku, gledaju telefon pa ne čuju voz. Glavni problem je nepažnja vozača, jer kad voz naiđe, a automobil je na pruzi, tu vas sekunde dijele od nesreće i tragedije. Voz je teško zaustaviti i zavisno od brzine treba mu 300, 400, pa i do 1000 metara da stane. Ti na putu možeš izbjeći nešto, tamo-ovamo, ali na pruzi je sve drugačije - kaže Šukalo.

Savjetuje ljudima da više gledaju i obraćaju pažnju kada prelaze prugu, jer tako spašavaju sebe, ali i mašinovođe, kojima svaka nesreća predstavlja veliki stres i ostavlja negativne posljedice.

- Teško je obuzdati lokomotivu koja vuče vagone iza sebe, to su stotine tona težine. Svaki prelaz ima upozorenje, Andrejin krst. Poštujte znakove, pogledajte lijevo i desno i biće sve u redu. Ljudi, nažalost, ne poštuju ni svjetlosnu signalizaciju i zvučno upozorenje. Imali smo slučajeva gdje crveno svjetlo treperi i čuje se zvuk upozorenja, a vozači prelaze prugu i u sekundi uspijevaju izbjeći tragediju. Svaki mašinovođa kada se na 300 metara približi prelazu, šalje upozorenje zvučnim signalom - kaže Šukalo.

Statistika

Prema podacima “Željeznica Republike Srpske” (ŽRS) u posljednjih pet godina u nesrećama na prugama poginulo je ukupno 26 osoba.

- U tom periodu dogodilo se 12 nesreća na putnim prelazima i 18 van putnih prelaza na željezničkom području te 22 na putnim prelazima i dvije van putnih prelaza na željezničkom području. Na putnim prelazima smrtno je stradalo 14, a van putnih prelaza na željezničkom području 12 osoba - rekli su u ŽRS.

Istakli su da podaci govore da su uzroci nesreća nepažnja trećih osoba, odnosno učesnika u drumskom saobraćaju kao i nepažnja osoba prilikom kretanja područjem putnih prelaza.

Dugme “Budnost”

Svaki voz ima nekoliko dugmadi s oznakom “budnost” koje služe da ako mašinovođa zaspi ili mu pozli, može da zaustavi voz. Jedno je pod nogama, a ima nekoliko sa strane.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.