I stoljeće brzo prođe

A oko Jele na slavlju njena djeca, sedamdesetpetogodišnja  kćerka Kosa Ninković sa kojom i živi, unučad, praunučad i ostala rodbina. Uz njih i radnici Centra za socijalni rad iz Trebinja koji su najstarijoj mještanki iz  te hercegovačke opštine donijeli poklone. Svi su poželjeli baki Jeli da je zdravlje posluži i da još dugo poživi da bi od nje čuli još koju priču iz davnih vremena. A njene priče redovno su interesantne i rado slušane.

- Ko se mogao nadati ovolikim godinama i ovako dubokoj starosti. Dok sam bila mlađa nikada nisam ni pomišljala da ću da doživim i ovo današnje vrijeme, ali eto čovjek ne može  da bira. Starost jeste duboka, ali šta da radim. Moja je sreća što imam dobru djecu, unučad i praunučad. Svi me paze i obilaze. Zato ne mogu da se požalim na svoj život, nego baš onako punih usta mogu da kažem da sam bila i ostala srećna i žena i majka. Dok sam bila mlada pomišljala sam na smrt i bojala se da ne umrem dok su mi djeca bila mala, da ne ostanu siročad. Ali ko je mogao i u snu sanjati da ću nabrojati ovoliko breme godina - priča  baka Jela.

Bila je, kako kaže, nekada lijepa i razvijena djevojka. Udala se daleke 1920. godine sa nepunih 17 godina. Rodila je osmoro djece, sedam kćeri i jednoga sina. Sin i jedna kćerka više nisu među živima.

I njenih šest živih kćeri već su stare, a najstarija među njima ima 85 godina.

Pored njih baka Jela ima i 15 unučadi, 27 praunučadi i petoro čukununučadi. Neki od njih žive po hercegovačkim mjestima, a dosta ih ima rasutih  po svijetu.

Svojim gostima koji su stigli da joj čestitaju 104. rođendan i požele dobro zdravlje, baka Jela nije imala da kaže ništa specijalno što bi im koristilo za dobro zdravlje i dug život. Rekla je samo da  nema recept za dug život. Ona smatra međutim, da je najbolje u svemu biti umjeren. Ona nikada nije previše jela niti pila. Danas najviše voli da jede kukuruznu puru, tikvice i sve vrste povrća, pogotovo raštan. Uglavnom joj kuvana hrana najbolje odgovara. Rakiju je samo jednom u životu probala i ne bi više nikada.

Kao i većina ostalih mještana hercegovačkih sela u svom dugom vijeku i baka Jela se bavila stočarstvom i zemljoradnjom. Držala je nekoliko krava i malo stado ovaca, a često je i na njivi teške poslove radila.

A šta je tek sve zapamtila. Počev od Austrougarske  i brojnih događaja iz tog vremena, dobro se sjeća. Kao i ljudi iz toga doba, samo što niko od njih danas više nije među živima. Prvi svjetski rat i sve događaje iz toga vremena pamti kao da je bilo jače. Tih događaja sjeća se mnogo bolje nego onih iz posljednjih decenija 20. vijeka kada je već bila stara žena. Svega se sjeća, samo što je ona uvijek gledala svoj posao i nije je previše interesovalo u kojoj državi živi i ko je na vlasti, jer se vlasti i države mijenjaju i prolaze, a ljudi ostaju da žive tamo gdje jesu...

Tokom dugog života njena najduža putovanja bila su do Trebinja, trebinjske pijace i nazad. Stizala je i do nekih malo daljih trebinjskih sela i do onih nešto sjevernijih koja pripadaju opštini Bileća. I to je sve što je vidjela u svome dugom životu.

A njena kćerka Kosa veli da baka jede normalno kao i druga čeljad, da spava i da povremeno ponešto i priča, posebno kada je pitaju. Ne žali se da je bilo šta boli.

Ali najveći problem bake Jelin je to što je potpuno oslijepila. Ne vidi već nekoliko godina baš ništa, a ni noge joj nisu baš najbolje iako je još pomalo slušaju pa nije nepokretna. Što se ostalog tiče, niko ne bi mogao ni pomisliti da zaista ima toliko godina. Svoj drugi vijek snažno gazi...

Nema recepta za dug život. Baka Jela  poručuje da je najbolje u svemu biti umjeren. Voli da jede kukuruznu puru, tikvice i sve vrste povrća, pogotovo raštan

Onoga što se dešavalo u doba  Austrougarske, Jela se sjeća kao da je juče bilo. Ljudi iz tog vremena  više nisu živi 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.