I poslije razvoda se živi

Otkad ga je napustila u proljeće 2005, Muhamed je nije nikako vidio. A sada, galamila je na njega na turskom jeziku, tražeći da joj vrati djecu. Međutim, Muhamed je već ranije odlučio da to neće učiniti. U tom trenutku, bila je važna samo jedna stvar: ostati pribran. "Ako si hladne glave, možeš imati sve, apsolutno sve", rekao mu je 55-godišnji Kazim Erdogan, psiholog i voditelj terapeutske grupe koja okuplja očeve.

Muhamed (39) prisustvuje sastancima terapeutske grupe svakog ponedjeljka uveče. Vrijeme između 18 i 20 časova rezervisano je za razgovor. Tada se Muhamed susreće sa 15-ak drugih očeva turskog porijekla, u prostorijama Kancelarije za pomoć mladima i porodici u Nojkelnu, gdje razgovaraju o svojim nevoljama i porodičnim parnicama. Sastanci nisu samo prilika za "izduvavanje"; ti ljudi takođe žele da nauče kako mogu postati bolji očevi i bračni drugovi. To je neka vrsta škole za muškarce za one koji su spoznali da treba da se promijene.

Mnoge muškarce turskog i arapskog porijekla kritikuju zbog njihovog ubjeđenja da su uvijek u pravu, i nepokolebljive odbrane zastarjelih običaja. Kćerka koja se usudi da se malo zabavi na nekom partiju obično veoma brzo osjeti očev bijes, pa čak i više ako se slučajno pojavi sa momkom.

Muhamed nije mogao ni sanjati da će mu njegov 12-godišnji sin jednog dana pokazati fotografiju koju je snimila njegova bivša žena Đulejla na stepenicama zgrade njihovog stana - sa jedinom ciljem da ga izbaci iz takta. A na fotografiji se jasno vidi Đulejla u zagrljaju drugog muškarca.

Muhamedova porodica potiče iz planinskog sela blizu Crnog mora. On je odrastao u Berlinu, gdje je završio srednju školu i zaposlio se u fabrici sintetičkih materijala. Kad je imao 17 godina, oženio se sa godinu dana starijom Đulejlom, svojom daljnjom rođakom. Živjeli su skladno, a ona mu je izrodila tri sina i dvije kćerke.

Jedne subote u proljeće 2005. Muhamedov život se začas promijenio. Otišao je na berlinski aerodrom Tegel po Đulejlu, koja je poslije nekoliko sedmica posjete porodici u planinskom selu u Turskoj trebala da se vrati kući. Stajao je na prostoru za preuzimanje prtljaga i čekao, ali ona se nije pojavila. Kada ju je pozvao telefonom, dala mu je ne baš uvjerljivo objašnjenje svog produženog boravka u Turskoj. Poštom joj je poslao jednu, a zatim i drugu avionsku kartu - pošiljke su se vratile neotvorene.

A onda je jedne noći zazvonio telefon; bila je to rođaka sa sela. "Vidjela sam Đulejlu sa drugim muškarcem", rekla je. Način na koji je to rekla za Muhameda je značio da se od njega očekuje da preduzme nešto.

Prema tradiciji koja vlada u Turskoj, muževima i porodicama dozvoljeno je da ubiju nevjernu ženu. Na primjer, samo nekoliko mjeseci prije ovog slučaja, u februaru 2005, Turkinju Hatunu Sirici ubio je njen brat na ulici u Berlinu. Tri metka u glavu navodno su bila dovoljna da povrate takozvanu porodičnu čast. Muhamed je bio svjestan te tradicije i takvih postupaka. Kao što će kasnije priznati, "puno loših misli" motalo mu se po glavi. Međutim, mislio je i na vlastitu djecu, i odustao od tih namjera.

Dva mjeseca nikom nije kazao šta se dogodilo - ni svojim roditeljima, ni prijateljima. A onda, jedne večeri, posjetila su ga dva školska druga. I dok su sjedili ispijajući čaj, jedan od njih je pitao gdje je Đulejla.

To je bio trenutak kada je disciplina koju je sam sebi nametnuo bila stavljena na probu. Dvojica posjetilaca izrekli su grozne stvari o njegovoj ženi, i nazivali je imenima koja nije želio da čuje.

Ljutnja i bol nisu se smirivali narednih godinu i po. Bilo mu je loše sve dok se nije pridružio Erdoganovoj terapeutskoj grupi. Tamo je mogao da priča o stvarima koje su ga mučile. A razgovor pomaže. Naišao je na razumijevanje. Mnoge članove terapeutske grupe takođe su ostavile njihove žene, i oni dobro znaju šta je to razvod, usamljenost i mržnja.

Vremenom, razgovori unutar grupe postajali su sve slobodniji. Mnogi muškarci iz grupe ispričali su kako su njihove bivše žene odvele i djecu, i kako su oni primorani da se bore za svaki sat koji bi htjeli da provedu sa svojim sinovima i kćerkama. Jedna od glavnih tema razgovora je njemački socijalni sistem. U Turskoj žene su finansijski mnogo više zavisne od svojih bračnih drugova, pa ne mogu tek tako da se spakuju i odu. U Njemačkoj, mogu da rade šta im je volja.

Nedostatak komunikacije prisutan u tim porodicama glavni je razlog razdora u njima. Dursun G. (65) nije shvatio da se upravo to događa njegovoj porodici dok nije postalo suviše kasno. Sa troje djece i troje unučadi, on je najstariji član terapeutske grupe. Ponosan je čovjek, a u znak poštovanja drugi ga zovu "Deda Dursun".

Došao je u Njemačku 1968. godine i radio je kao metalostrugar do 1990, godine ponovnog ujedinjenja Njemačke. Svoju djecu je odgajao onako kako su odgajali i njega u anadolskom selu - uz pomoć čvrste ruke. Razgovori i nježnost nisu bili elementi te porodične jednačine.

Tako je bilo sve dok nije vidio sina Cuata kako se na stanici podzemne željeznice u Berlinu muva sa nekim ljudima koji su izgledali kao propalice. Dursun mu je prišao i izderao se na njega, naredivši mu da ide odmah kući. Međutim, to nije pomoglo. Sutradan, Cuat je opet otišao do podzemne željeznice da sa novim društvom smota i popuši "travu".

Shvativši da je bespomoćan, Dursun je počeo da pije. Jednog dana prijatelj mu je rekao: "Ako nastaviš ovako, izgubićeš sina. Moraš biti jak." Na kraju, uradio je ono što je jedino mogao: poslao je sina Cuata avionom u Tursku, i rekao mu da se može vratiti samo ako odluči da krene na terapiju.

Dursun G. ne želi nikada više da ponovo bude u stanju nemoći. Prema unucima ponaša se sasvim drugačije. Igra se sa njima, razgovara i sluša njihove priče. Želi da primijeni lekcije koje je naučio od drugih. I to čini potpuno smireno.

Svi polaznici terapije kažu da im međusobni razgovori i ispovijesti veoma koriste. "Mi smo postali i očevi, i majke, i prijatelji", kaže jedan od njih.

Drugi svijet

Erdoganova terapeutska grupa je poput putovanja u neki drugi svijet. Tamo se ljudi kao što je Muhamed oslobađaju od okova starih načina razmišljanja, a puno je više onih koji žele to da urade nego što se obično misli. Otkad je Erdogan pokrenuo grupu prije dvije godine, grupe sličnih ciljeva počele su da niču kao gljive poslije kiše. Samo u Berlinu ih ima osam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.