Geopolitičke igre globalnih centara moći: Zapad jednim udarcem želi ubiti dvije muve na Balkanu

Kao i mnogo puta ranije, kada su vođene borbe protiv opasnog uticaja “crvenih”, ove američke ratne i strateške igre su se uglavnom neslavno završavale po domicilno stanovništvo i same države. Posljedice te i takve politike ljudi sa tih prostora i danas osjete na svojoj koži. Umjesto demokratije i vladavine prava, tako često citiranih riječi od strane američkih i evropskih diplomata, zapadne vojne snage su iza sebe ostavljale apokaliptične slike. Nema nijedne zemlje u kojoj je ovaj međunarodni intervencionizam i hegemonizam donio bilo šta dobro. Prostori vjerski i etnički podijeljeni,  ekonomije uništene, a životni standard građana sveden na apsolutnu nulu.

Pustinjske oluje

Naoružavajući i podržavajući mudžahedine u Avganistanu da se bore protiv tadašnjeg Sovjetskog saveza, SAD su uz pomoć holivudske produkcije stvorile veliki broj moćnih i nepredvidivih terorističkih armada, od kojih i sama Amerika danas drhti i strahuje.

Za razliku od Avganistana, Irak je nekada bila država sa  dobrom perspektivom za razvoj. Međutim, američko-britanska sestrinska invazija 2003. je sve to uništila. Optužbe da Bagdad ima hemijsko oružje, a što je bio zvanični povod za ovaj rat, pokazale su se kao netačne. Žeđ za crnim zlatom bila je presudna. Danas je ova država duboko plemenski podijeljena, a na cjedilu su ostavljeni i Kurdi.

I Libija je nekada bila obećana zemlja. BDP zemlje bio je gotovo kao u nekim razvijenim evropskim zemljama. Alea akta est - kocka je bačena kada je Muamer Gadafi odlučio da ne produži američkim kompanijama koncesije za vađenje libijske nafte. On je taj način, kako se ispostavilo, potpisao sebi smrtnu presudu. Libijci danas žive u siromaštvu, bez ikakve nade da bi se nebo na horizontu moglo razvedriti.

Slično je bilo i u Siriji. Motivi i retorika ista. Umjesto demokratije, potezi zapadnih vojnih centara moći doveli su do buđenja ekstremnih islamističkih pokreta koji danas haraju ovim prostorima. Sve ove međunarodne intervencije, zamišljene kroz igru “monopol”, doveli su do ogromnog egzodusa ljudi sa ovih područja. Migrantski talasi se i danas nižu jedan za drugim, a demokratska Evropa koja je dobrim dijelom učestvovala u ovim akcijama, danas gradi zidove na svojim granicama.

Monopol

Prema riječima profesora i političkog analitičara Srđe Trifkovića, zapadni centri moći konstantno vode jednu ad-hok politiku, srljajući iznova s novim globalnim avanturama i eksperimentima koji su se do sada pokazali kao izuzetno neuspješni i pogubni za zemlje - zamorčad koje su našle u fokusu njihovog interesovanja. Iako se, kako kaže, javno kunu u nju, njihov nepisani moto je “kakva demokratija, kakvi bakrači”. Politika i interesi su stavljeni iznad prava.

Kako je rekao, iz dosadašnjih ratnih avantura vjerovatno se najbolje može vidjeti kakvu brzopletu i pogrešnu politiku vode SAD. To je posebno vidljivo na primjeru Iraka, jer je najveći dobitnik iz te vojne intervencije bio šiitski Iran, koji je dočekao da šiitska većina konačno dođe na vlast u  Bagdadu, što je ranije bilo nezamislivo. Na isti način, navodi, može se govoriti i kada je u pitanju Avganistan, projekat koji je započet kako bi bili smijenjeni talibani, a završio je njihovim slavodobitničkim povratkom na vlast nakon 20 godina.

Nakon nekoliko godina prividnog zatišja u Vašingtonu i odluke Donalda Trampa da ne vodi ratove uz moto “Amerika na prvom mjestu”, dolazak Džo Bajdena na mjesto novog američkog predsjednika pokrenuo je novu lavinu širom svijeta.

Na sto je ponovo izvađena igrica “monopol” te se započelo sa novim geopolitičkim eksperimentima licitiranja sudbinama i životima običnih ljudi. U fokusu nisu više pomenute zemlje, Amerika je digla ruke od njih, a sada je u prvi plan ponovo stavljena Rusija, ali i Kina. Na spisku je i Ukrajina, Tajvan, ali i sam Balkan, prostori koji su označeni kao početne tačke za dizanje tenzija i kopanje pozorišnih rovova za političku i ekonomsku destabilizaciju Moskve i Pekinga.

Topovsko meso

Tu igru prihvatio je i Brisel, ne shvatajući da ta podanička i kratkovida spoljna politika ne može ništa dobro donijeti Evropi ni njenim građanima, a što je ona uostalom mogla osjetiti i prilikom posljednjih geopolitičkih igara u vezi sa gasom, favorizovanjem američkog tečnog i opstrukcijama oko puštanja u rad ruskog gasovoda “Sjeverni tok 2”. Da je ovaj gasovod jedna od poluga pritiska protiv “ruske agresije”, nedavno je potvrdio i savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu bezbjednost Džejk Salivan, koji je ovom prilikom propustio i da razumno objasni u čemu se to ogleda ta ruska prijetnja, te po čemu je ona malignija od američke. Kuda će jedna ovakva Bajdenova ultimativna spoljna i politika njegovih evropskih satelita odvesti svijet, a pogotovo evropske prostore, pitanje je na koje vjerovatno ni sam američki predsjednik ne zna, jer utisak je da se dosta toga u hodu improvizuje. Ono što je sigurno jeste da SAD neće otvoreno ući u vojni sukob sa Rusijom, a ni sa Kinom, već će gurajući zemlje poput Ukrajine, dodjeljujući im ulogu topovskog mesa, koristiti za pravljenja scenarija i alibija za ekonomske i finansijske sankcije protiv Moskve, a koje bi ovu zemlju trebalo ponovo baciti na koljena.

To im je već jednom pošlo za rukom prije 30-40 godina, kada su Kremlju nametnuli trku u nuklearnom naoružavanju, ali i rat sa mudžahedinima u Avganistanu. Tada su ih uspjeli ekonomski i finansijski uništiti. Rusija je, međutim, stala na noge, a što je bio signal da se svijetom ponovo počne širiti rusofobija, a koja ovog puta ima još jedan cilj - novo širenje granica NATO saveza ka istoku. Da zapad svjesno izmišlja “rusku prijetnju” kako bi motivisao postepenu integraciju pojedinih zemlja u ovu vojnu organizaciju, smatra i švedski politikolog Per Salander. Prema riječima ovog profesora emeritusa, u Evropi postoji “duga ruka Vašingtona”, navodeći da sve vijesti o navodnoj ruskoj prijetnji, pa i u samoj Švedskoj, sadrže mali element istine. Kako je objasnio, navodna ruska agresija nije ništa drugo do konstrukcija koja sije podjele i kojoj je cilj da motiviše postepenu integraciju pojedinih zemalja u NATO-u.

Crvene linije

Iako je nakon pada Berlinskog zida Sovjetskom savezu obećano da neće pomjerati ove granice prema istoku, bilo je to poput one narodne - “obećanje ludom radovanje”. Prema dokumentima iz 1990. godine, a s kojih je skinuta oznaka tajnost, može se vidjeti kako je američki državni sekretar Džejms Bejker uvjeravao sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova da se NATO neće proširiti ni za “jedan inč” istočno od Njemačke. Prije trideset godina to je bila sovjetska “crvena linija”. Ali, ona je u međuvremenu pomaknuta gotovo do same granice Rusije. Od ovih uvjeravanja, NATO se polako preko Mađarske, Češke, Estonije, Letonije, Litvanije, Bugarske, Rumunije, Slovačke, Slovenije, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i Poljske opasno približio zidinama Kremlja. Hiljadu kilometara prekršenih obećanja dovelo je SAD i NATO do granice Ukrajine.

Kijev danas u Vašington gleda kao u spasioca, ne shvatajući američku igru, a koja se ogleda kroz obećanja Vašingtona da će pružiti podršku evroatlantskim težnjama Ukrajine. Propuštaju da vide da im američka spoljna politika, NATO i generalni sekretar ove vojne organizacije Jens Stoltenberg na ovaj način u stvari stavljaju kamen oko vrata i guraju ih u otvoreni sukob sa Rusijom iz kojeg oni ni u jednoj varijanti ne mogu izaći kao “pobjednici”. Pa čak ni kao moralni.

Ukrajina

Ukrajina je prema mišljenju političkih analitičara vjerovatno i najbolji lakmus papir sa kog se može iščitati geopolitička igra zapada i na koji način je oni artiljerijski razrađuju na terenu. Rusiju optužuju za širenje malignog uticaja, izmišljaju vojne prijetnje, te čak osporava raspoređivanje ruskih vojnih snaga unutar svoje teritorije. Pri tome joj se čak prijeti ekonomskim i finansijskim sankcijama.

U Moskvi su, kako stvari stoje, bili unaprijed svjesni ove igre i u kom pravcu bi ona mogla ići te su pojedine ruske banke, poput “Sberbanke”, sredinom ove godine prodale svoje “ispostave” širom Evrope. Ruski predsjednik Vladimir Putin, otišao je čak korak dalje, stvarajući političke, ali i ekonomske saveze sa Kinom, Indijom, ali i Turskom.

Nije htio sjediti skrštenih ruku i vjerovati obećanjima zapada, kao što je to slijepo radio Gorbačov. Jedino što Putin traži, a o čemu svjetski mediji ne žele toliko pisati, jesu potpisane, a ne usmene garancije koje bi “isključile bilo kakve dalje pomake NATO snaga prema istoku i raspoređivanje oružanih sistema u blizini njenih granica”. Nova američka administracija je odbila pristati na ove ruske “crvene linije”, a koje bi sigurno dovele do smirivanja tenzija i uspostavljanja globalne stabilnosti.

- Bajden preti sankcijama ukoliko Rusija “udari” na Ukrajinu, a što Putinu sigurno ne pada na pamet. Iz Vašingtona je poručeno kako će Rusiju isključiti iz sistema naplate bankarskih transakcija, a zaboravili su kako je to dvosekli mač za Evropu, jer bi u tom slučaju ona mogla opstati bez ruskog gasa. Ali, SAD to ne brine, jer su spremni da i dalje zaoštravaju odnose sa Moskvom, i to do poslednjeg Ukrajinca. Mislim da Rusija sebi neće dozvoliti da bude isprovocirana da uđe u otvoreni sukob. Jedan takav scenario moguć je samo ukoliko bude izvedena akcija “lažnih zastava” za koju bi bili optuženi Rusi - smatra Trifković.

Igrokazi

Analizirajući dalje ove geopolitičke igre zapada, ali i nove koje su doveli do opasnog globalnog usijanja na prostorima istočne Evrope, Indo-Pacifika i zapadnog Balkana, Trifković kaže kako smatra da je u fokusu američke spoljne politike ipak Kina, a Ukrajina i zapadni Balkan tek teatri za igrokaz ispipavanja pulsa i snage Rusije.

- Evropski teatar sa stajališta ozbiljnijih planova Vašingtona je periferan u odnosu na indo-pacifički region. Ukrajina i Balkan su periferne operacije ad hok osmišljene. Pokazalo se kako se ne radi o ozbiljno procenjenim poduhvatima u kome su u obzir uzete sve pozitivne i negativne strane, različite mogućnosti ishoda, i što je najvažnije, balans između cene i benefita Treba znati i da SAD nemaju više resurse da ratuje na dva fronta. Zbog toga je Indo-Pacifik primaran, a Ukrajina se koristi kao svojevrsni teatar za konsolidaciju podeljenog američkog društva - istakao je on.

Kada je u pitanju Kina, Trifković kaže kako se ona našla na meti Vašingtona zbog neviđenog ekonomskog buma u vrijeme vladavine Si Đi Pinga. Još jedna globalna velesila, smatra on, ne odgovara Americi, a pogotovo što je ona skoro preko noći postala najveći tehnološki div u svijetu, te je i u ovom slučaju pokrenut plan destabilizacije ove zemlje. On se prije svega ogleda kroz dizanje tenzija u vezi sa Tajvanom, otvaranjem pitanja prava Ujgura, osporavanjem “Puta svile”, a sve to prati i formiranje jednog novog vojnog saveza, pandan NATO-u, koji čine Amerika, Velika Britanija i Australija, kojem će uskoro biti isporučene i nuklearne podmornice.

Balkan

Na toj političko-interesnoj horizontali je i zapadni Balkan, koji i danas pati od posljedica djelovanja “milosrdnih anđela”. On je tu kolateral, a dosijei BiH i Srbije su ponovo izvađeni u Pentagonu, jer su ove dvije zemlje ostale poput oaza na geografskoj karti NATO saveza. I to je nešto što mnogo bode oči vojnim stratezima i “monopolistima” iz Vašingtona i NATO saveza, a pogotovo jer su Rusija i Kina na ovim prostorima značajno ekonomski “uplivale”. Kako bi to spriječili i na ovim prostorima je posijano sjeme rusofobije, koje se već dobro primilo u pojedinim zemljama. Na ovaj način, ovi stratezi žele jednim udarcem ubiti dvije muve.

Razni specijalni izaslanici ponovo su se razletjeli po Balkanu, obećavajući evropsku budućnost narodima sa ovih prostora, a pri tome ne odustajući od protekcionizma i prijetnji sankcijama, kojima žele slomiti one koji sjede sa Putinom, a nagraditi one kooperativne koji pristaju biti pijuni na ovoj globalnoj šahovskoj tabli. Opet je politika stavljena ispred prava i pravde. Politički analitičar Srđan Perišić kaže kako se planovi zapadnih globalista najbolje mogu sagledati iz dokumenta “Strategija NATO 2030” u kojem je Rusija jasno označena kao najveći “neprijatelj”.

- Oni čak u tom dokumentu predlažu kako da i zapad odgovori na, navodno, sve veću rusku pretnju. Oni su u tu priču sada uključili i Balkan, jer ga naseljavaju Srbi. Njihov glavni cilj je da što više razjedine ove prostore i stave pod svoju kontrolu. Pokušavaju srpski faktor što više udaljiti od Rusije. Zbog toga se i svako jačanje Srba na Balkanu ne sme dozvoliti. I sada je problem, bar iz njihovog ugla gledano, što su Srbi opet počeli da se objedinjuju duhovno i kulturno. To je upalilo zvona za uzbunu. Zato se sada angažuju razni specijalni izaslanici kako bi sprečili bilo kakvo srpsko povezivanje. I to je jedna  vekovna politika zapada na ovim našim prostorima – dodao je Perišić.

Rušenje Orbana

Prema riječima Trifkovića navodna zapadna demokratija može se vidjeti i na primjeru Mađarske, odnosno u pokušajima rušenja s vlasti Viktora Orbana, preko raznih “debelo sponzorisanih nevladinih organizacija, stranih agenata i Soroševih studenata”. To se radi, kako je objasnio, jer je Orban suverenista i odbija da igra po notama globalista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.