Fransin Prouz: - Ana Frank: knjiga, život i nakon njega -
Da bi se u potpunosti razumjela potresna važnost knjige Fransin Prouz "Ana Frank: knjiga, život i nakon njega", koja do srži istražuje sve protivrječnosti koje okružuju nastajanje i izdavanje Dnevnika Ane Frank, potrebno je obratiti pažnju na oštroumne komentare koje je iznio Danijel Finkelstin, kolumnista londonskog "Tajmsa". Finkelstinovi roditelji bili su zatočenici u konc-logoru Bergen-Belzen u vrijeme kad su tamo dospjeli Ana Frank i njena sestra Margo. Njegova ujna je to zabilježila u bloku za pisanje koji je skrivala.
I ujna i majka Danijela Finkelstina poznavale su sestre Frank; pohađale su istu školu u Amsterdamu i često su znale zajedno da se igraju. Majka i ujna su preživjele strahote konc-logora, ali sestre Frank nisu i tim povodom Finkelstin piše:
"Dvije su činjenice koje pomažu u boljem razumijevanju cijele priče. Jedna je ta da sve stvari o kojima smo slušali - gasne komore, koncentracioni logori, plan da se Jevreji zbrišu sa lica Zemlje - nisu bajka niti nešto što se događalo u dalekoj prošlosti. One su se zbile stvarnim ljudima u stvarnom vremenu. Ana i Margo Frank bile su samo djeca; one nisu bile simboli ni uzori. Druga činjenica je da javnost žali za Anom Frank. Ali je ta javnost nije spasila."
Talentovana autorka Fransin Prouz o Ani Frank piše sa divljenjem i poštovanjem kakvo jedan pisac može da osjeća prema drugom. Prouz, koja je pored mnogih objavljenih romana puno pisala o umjetnosti pisanja i analizi književnih djela, ostala je zatečena Aninim prirodnim talentom za pisanje, izraženim u njenom dnevniku, za koji Fransin smatra da je svojevrsni dijagram Aninog izrastanja iz djeteta u ženu. Fransin Prouz otkrila je svojim čitaocima da joj je upravo dnevnik Ane Frank poslužio kao inspiracija dok je radila na romanu "Zlatni šumarak", zamišljenom kao tok svijesti adolescentkinje kojoj je život pun problema.
Njeno istraživanje dovelo je do nekih zapanjujućih otkrića. Na primjer, postojale su tri verzije dnevnika Ane Frank. Prva je nastala tokom dvije godine skrivanja Ane Frank i njene porodice; druga verzija je prerađena varijanta prve, koju je uradila Ana Frank posljednjih mjeseci svog skrivanja, očekujući njegovo objavljivanje odmah poslije rata, a treća verzija je skup pažljivo odabranih dijelova prve dvije verzije, koju je uredio i izdao njen otac Oto Frank, jedini od porodice Frank koji je preživio rat. Sve tri verzije dnevnika objavljene su 1989. godine. Nekoliko godina kasnije objavljeno je pet dodatnih stranica dnevnika, koje je Oto čuvao cijelog života i prije smrti dao rođaku.
Prouz je uvidjela da je tada 15-ogodišnja Ana instinktivno razumjela koliko je potrebno da umijeće pisanja pruži utisak jednostavnosti i koliko je potrebno primijeniti pravila da bi sve izgledalo prirodno, te da za pisca ništa nije teže od posjedovanja tako svježeg i prirodnog pripovjedačkog dara kakvog je imala Ana Frank. Druga, prerađena verzija ukazuje na Anino postizanje višeg nivoa smisla za praktičnost i pripovijedanje, koji su u prvoj verziji bili manje zastupljeni.
Na primjer, kada Ana u prvoj verziji dnevnika piše o sestri Margo, navodi: "Margo bi baš željela da joj se u svemu povjeravam, ali ne mogu to. Ona je draga, dobra, lijepa, ali nedostaje joj nešto što mi je potrebno." U drugoj, prerađenoj verziji, Anina rečenica izgleda ovako: "Margo je veoma prijatna i htjela bi da joj potpuno vjerujem, ali ipak, ne mogu joj reći sve. Ona je draga, dobra, lijepa, ali nedostaje joj ravnodušnosti potrebne za vođenje dubokih razgovora."
Zna se da je Ana Frank putem radija čula apele da obični ljudi zapisuju ono što su doživjeli, da bi se poslije rata znalo šta se sve događalo (Ana o tome piše u svom dnevniku). Fransin Prouz tvrdi da se Ana Frank odlučila na reviziju dnevnika da bi iza sebe ostavila književno djelo koje će drugima na razumljiv, ali i precizan način ispričati tragičnost sudbine Frankovih. Druga verzija dnevnika sadrži pseudonime, a iz njega su izbačeni odjeljci za koje je Ana Frank smatrala da su nepotrebni ili neozbiljni.
Oto Frank bio je žestoko kritikovan zbog izmjena koje je načinio prije objavljivanja treće, konačne verzije dnevnika, kao i zbog uklanjanja osjetljivih dijelova u kojima je Ana Frank kritički pisala o svojoj majci i njenom braku sa Otom. Međutim, Prouz nalazi samo riječi saosjećajnosti i razumijevanja za Ota Franka, koji je izgubio ženu i dvoje djece i koji se jedva živ vratio u Amsterdam, gdje mu je Mip Gis, kod koje su se skrivali, predala rukopis Aninog dnevnika.
Knjiga Fransin Prouz još jednom nas navodi na žaljenje zbog ubistva te živahne i prerano sazrele jevrejske djevojčice, čije su rečenice pročitali milioni širom svijeta. Između jula 1942. i septembra 1944. više od stotinu hiljada holandskih Jevreja deportovani su u koncentracione logore. Mnoge od njih sprovela je holandska policija ili su ih prijavili holandski građani u zamjenu za nagradu. Sve to se događalo pod jurisdikcijom manje od 200 njemačkih vojnika, koliko ih je bilo stacionirano u Amsterdamu. To je bila efikasnost u rješavanju "jevrejskog pitanja" kojoj je Adolf Ajhman mogao samo da nazdravi.
Adaptacije
Fransin Prouz priznaje da je u većini pozorišnih i filmskih adaptacija života Ane Frank "divljenje previše naglašeno na štetu onog ljudskog, važne pojedinosti zamijenjene su takozvanom univerzalnošću, a to univerzalno je interpretirano ako ne na američki, onda svakako na nejevrejski način. Smatralo se da previše "jevrejstva" u datom pozorišnom komadu ili filmu neće biti razumljivo nejevrejskoj publici.
Preveo: Milenko KINDL
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
