Epsko-lirski umjetnik Nikola M. Nikčević ovjekovječio znamenite ličnosti iz istorije: Pjesnik se stapa sa onim što sanja

Da ipak postoje izuzeci, primjer je i epsko-lirski pjesnik Nikola M. Nikčević, rođen u selu Ravno, na međi pivske i gatačke površi, odnosno u Staroj Hercegovini.

Jedini se u ovom dijelu srpskih zemalja bavi isključivo ovim poslom, mada kako i sam naglašava za “Glas Srpske” i dalje ima vrsnih pjesnika kojima su rime jača strana.

Epskom poezijom intenzivno se bavi od 1997. godine, a do sada je napisao 40 epskih pjesama i četiri zbirke pjesama. Stihove je odavno prestao brojati.

- Pjesnik je najčistija gruda svoje zemlje, najizrazitiji i najpotpuniji predstavnik jednog naroda, jer da nije pjesme i pjesnika tama bi zavladala svijetom. Platon je davno rekao: “Pjesnik je nešto lako, krilato i sveto, tumač božanstva i nebeske svetiljke će se ugasiti zajedno sa posljednjom pjesmom” - rekao je Nikčević.

Zavičaj

“Ko se stidi svoga zavičaja

Opanaka, starih običaja

Svog korijena, svoje tradicije

Bolje da se ni rađao nije.”

Poeziju je zavolio još od malih nogu, a od srednjoškolskih dana piše pjesme koje su objavljivane u listovima “Sabor”, “Arena”, “Kolo” i “Gusle”.

- Pjesnik se rađa, a s vremenom nadograđuje, to je dar od Boga, jer je nije lako napisati. Za to je potreban polet, nadahnuće, neka dodatna inspiracija. Nijedna prava pjesma nije malo za jedan život, jednu nesanicu. Glas pjesnika je kao muzika zvjezdana na plavetnom nebu, koja dopire do srca željnih toplina i nježnosti, do onih o kojima sanjamo, za kojim čeznemo - rekao je Nikčević.

Prema njegovim riječima, da bi se pisala epska poezija, prije svega, potrebno je dobro poznavati istoriju, imati tačne i potpune podatke.

- A šta drugo da čini pjesnik nego da se stapa sa onim što sanja. Svijet sna je bezgraničan, a život je kao mjesec. Nekada je pun, nekada prazan, ipak vrijedilo se roditi. Najvažnija je ideja, a riječi dođu same po sebi. Na sreću svih poštovalaca gusala i epske poezije, epske pjesme se u srpskom rodu čitaju i slušaju. Ipak, možda ne u onolikoj mjeri koliko bi to trebalo, naš narod pomalo je odrođen od svoje tradicije i običaja, zaslijepljen poluvjekovnim mrakom, vraća se na pravi put - kaže Nikčević.

Ono što ga posebno raduje jeste to da sve više mladih sluša gusle, tako da ne treba da brinemo o budućnosti epske pjesme i gusala.

- Tačno je da ima i onih koji se stide gusala, ali uz božju pomoć neka se vrate svojim korijenima. Gusle su živa istorija srpskoga roda koja se prenosi sa koljena na koljeno i čuva našu slavnu i drevnu prošlost. Narod smo koji pamti i ljubomorno čuva sve ono sveto, iskonsko, a to je naša vjera, kultura, jezik i običaji - rekao je Nikčević.

Naglašava da je veliki značaj guslarskih pjesama jer su one otrgle od zaborava istorijski važne događaje.

- Da nije bilo gusala i svetih srpskih manastira, danas ne bi imali Kosovo polje i Miloša, Karađorđa i Tepića i još mnogo slavnih srpskih vitezova. Srpski guslar je davao moral srpskoj vojci od Kosova do Gučeva, od Cera do Kajmakčalana - rekao je Nikčević.

Ipak, nikako ne može a da se ne sjeti svojih početaka. Kako i sam kaže u njegovoj kući odvajkada su se slušale gusle i njegovala srpska kultura i običaji. Ipak, nisu sve pjesme za gusle. Zato se trudi da naš sveti srpski instrument uvijek predstavi u najboljem svjetlu, jer su one iznad svega i tako mora i da ostane.

- Prva guslarska pjesma koju sam naučio bila je antologijska pjesma “Pogibija Mila Jovovića”, zbog koje sam zavolio gusle i epsku poeziju. Teme koje najviše radim vezane su većinom za Staru Hercegovinu, gdje svaka stopa svete zemlje svetosavske ima svoju priču i gdje je svaki kamen uzglavni. U epskim pjesmama ima dosta lirskih momenata i zavičajnih sklopova - dodao je pjesnik.

Gusle

“Takvog divnog instrumenta

  niko nema drugi više,

  samo Srbin na guslama

  istoriju svoju piše.”

Nikčević je duboko zagledan u život što ga odvaja od retrospektivca.

- Veličina duše je u nadanju, postojanju i božjoj volji. Neizbježni su čuveni pivski i gatački junaci koji u epskom kodeksu drže sve moralne i junačke vrijednosti, nasuprot onima koji su izgubili svaki interes za uzvišeno i ljudsko. Hoću da uskladim olovku sa gudalom, misli nad istorijom - naglasio je Nikčević.

Kako kaže, ko jednom uđe u ep iz njega teško izađe.

- Želja mi je da mojim epskim stihovima ovjekovječim što više znamenitih ličnosti iz naše slavne i junačke istorije. Pišem zavičajne pjesme, o vremenu koje je prohujalo, starim običajima, mobama, prelima i sijelima - rekao je Nikčević, dodajući da i u budućnosti planira i dalje da piše ono u čemu uživa, a to je epska poezija - otkriva Nikčević.

Do sada je uz strune gusala snimljeno 40 njegovih epskih pjesama, a neke od najpoznatijih su pjesme: “Pivska sela”, “Uspomene princeze Jelene”, “Srpski Romeo i Julija”, “Hajduk i Milica”, “Robinja”, “Pjesmom kroz gatačka sela”, “Hercegovina” te pjesme o gatačkim junacima iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.