Ekscentrični genije koji je pomjerao granice
Salvador Dali, jedan od najvećih slikara prošlog vijeka koji je pomjerao granice kako u umjetnosti tako i u životu, za neke je bio živi genije, dok su ga drugi smatrali poremećenim ekscentrikom čija djela ne vrijede ni pet para.
Mada su ga španski likovni kritičari uvijek smatrali nadobudnim i netalentovanim šarlatanom, popularnost i prodajna cijena njegovih djela neprestano su rasli. Svjetski kolekcionari danas plaćaju milione dolara da bi u svojoj kolekciji imali bar jednu Dalijevu sliku.
Djetinjstvo i mladost
Dali je rođen 11. maja 1904. godine kao Salvador Domingo Felipe Hakinto Dali u malom mjestu Figueras, kao sin advokata i bankarskog službenika Salvadora i domaćice Felipe Feres.
Oni su devet mjeseci prije slikarevog rođenja sahranili svog prvog sina koji se takođe zvao Salvador. Sve do rođenja njegove sestre Ane Marije, Salvador je bio jedino dijete u porodici. Zbog gradskog društva i vaspitanja koje je stekao od oca, kod Dalija se javila želja za sigurnošću i disciplinom, što mu je kasnije bilo veoma važno u životu.
Čovjek koji je, po mišljenju mnogih, napravio najgenijalnija umjetnička djela svoje djetinjstvo pamtio je po druženju sa mlađom sestrom Anom Marijom, koja mu je godinama bila jedini ženski model.
Sa deset godina počeo je da pohađa časove slikarstva pokazujući svima svoj nesporni talenat, a kasnije je upisao i slikarsku akademiju u Madridu. Međutim, činjenica da mu škola nikada nije išla i da je uvijek bio buntovnog karaktera učinila je da je nikad ne završi. Godinu prije svoje prve izložbe uhapšen je zbog sumnjivih političkih ubjeđenja, ali mu boravak u zatvoru tada nije predstavljao nikakav problem jer, kako je govorio, u to vrijeme bio je zaljubljen u sve i to ga je održavalo u životu.
Ljubav sa Galom
Četiri godine poslije svoje prve izložbe upoznao je Ruskinju Elenu Ivanovu Daikonovu Galu, svoju muzu i nepresušnu inspiraciju, sa kojom je ostao do kraja života.
Ova dama potpuno je promijenila njegov svijet, a u nju se zaljubio kao u biće koje mu je uvijek pružalo ruku da se izvuče iz raznih čudnih stanja, koja su počela sve češće da ga obuzimaju.
Iste godine kada je upoznao svoju idealnu polovinu, kako je sam nazivao svoju Galu, njegov otac riješio je da ga se javno odrekne preko novina iz nekoliko razloga. Prvo, često je provodio noći u zatvoru što je uticalo na reputaciju njegovog oca, drugo, otkako mu je majka umrla nije želio da mu se obraća sa gospodine ili tata već sa svinjo, i treće, u jednom intervjuu poslije izložbe koju je održao u Londonu izjavio je da u slobodno vrijeme mokri i pljuje po portretu svoje pokojne majke.
Kada se prvi put začula sirena koja je označila početak rata u Evropi, Salvador i Gala odselili su se u Ameriku, gdje su proveli sljedećih osam godina. Iako su ga u obećanoj zemlji dočekali kao samog boga, slavni slikar nikada nije volio SAD. Tokom svog boravka u Americi nije mnogo slikao, već je samo pisao i tada je nastao scenario za njegov film "Moontide" kao i autobiografija "Tajni život Salvadora Dalija" u kojoj je otkrio da je sterilan.
Povratak u Španiju
Godine 1947. Dali i njegova supruga otišli su u Francusku, a potom su se vratili u Španiju u kojoj su ostali da žive do kraja života. Tokom boravka u Francuskoj Dali je riješio da postane katolik, pa je često odlazio kod Gabrijele Marije Berardi koja je istjerivala đavola iz njega.
Kada su se Dali i Gala vratili u Španiju, ovaj vrsni slikar počeo je da se bavi i drugim vidovima umjetnosti, arhitekturom, televizijskim programom, izradom nakita, pisanjem, vajarstvom... Tih godina postao je sasvim sigurno jedan od najuticajnijih ljudi na planeti kada je riječ o umjetnosti.
Međutim, 10. juna 1982. godine ovozemaljski svijet napustila je jedina osoba koju je Salvador Dali volio. Gala je umrla u snu. Iste godine preselio se u dvorac Pubol, koji je kupio da bi ga podsjećao na Galinu smrt. Pod nerazjašnjenim okolnostima 1984. godine Pubol se zapalio, a Dalija je od sigurne smrti spasilo njegovo osoblje. Ova nezgoda okarakterisana je kao njegov pokušaj samoubistva.
U januaru 1989. godine, dok je trajala njegova omiljena predstava "Tristan i Izolda", u osamdeset četvrtoj godini, prestalo je da kuca srce Salvadora Dalija.
Fašizam
Vodeći nadrealista Andre Breton optuživao je Dalija da brani "novo i iracionalno u fenomenu Hitlera", ali je Dali brzo odgovorio da nije "hitlerovac" ni u činjenicama ni u namjerama. Dali je insistirao na tome da nadrealizam može da postoji u apolitičkom kontekstu i odbijao da jasno osudi fašizam. To je, uz druge činjenice, dovelo do nevolja sa njegovim kolegama koje su se uglavnom pridruživale ljevičarskim partijama. Dali je 1934. godine doveden na suđenje, na kojem je i zvanično izbačen iz nadrealističke grupe. Na to je Dali izjavio: "Nadrealizam, to sam ja".
Izložba senzacija
Dalijeva izložba u Njujorku bila je okarakterisana kao senzacija. Pojavio se na svečanosti noseći oko vrata staklenu kutiju u kojoj se nalazio brushalter. Dvije godine kasnije učestvovao je na Londonskoj međunarodnoj izložbi nadrealista. Na svoje predavanje nazvano "Autentični paranoični fantomi" došao je obučen u ronilačko odijelo, noseći bilijarski štap i vodeći sa sobom par ruskih pasa. Morao je često da odvrće šljem da bi došao do vazduha. Rekao je: "Samo sam želio da vam pokažem koliko sam zašao u ljudski um".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
