Drina na kućnom pragu

Kada nastupi to pasje, ili po semberskom, najstražnje vrijeme ljudi se uvuku u tople kuće i miruju. Rijetko ko i nos promoli napolje, ali čim stanu vjetrovi i padavine odmah živnu, postanu druželjubivi i razgovorljivi, pa se razmile po selu, po njivama i voćnjacima. A oni kojima je rijeka u krvi i u duši bez dvoumljenja pravo na njenu obalu.

- Nema te sile na svijetu koja me može zaustaviti da ne trknem do Drine, bar na minut-dva ako se ne može duže. Oslušnem joj šumove vode, provjerim kuda joj poslije nevremena ili povodnja teče matica, roni li obale, gdje je nanijela naslage šljunka i pijeska, nosi li drveće, ima li divljih pataka... I da ne pričam više - kao što je dojenčetu potrebna majka tako je i meni Drina. Nekome je to čudno, ali meni i mojim komšijama u Popovima nije. Drina nam je i majka i maćeha, hraniteljka i krvnik, osmijeh i plač. Ona je naš način opstanka u ovoj ravnici - kazuje poljoprivrednik Stanislav Saša Jovanović iz Popova.

Njemu je Drina na kućnom pragu. U stvari, od njegove kuće do rijeke je pet kilometara. Njemu, velikom zaljubljeniku u rijeku, konje i ravnicu to je mala razdaljina.

- Na rijeci se uvijek nešto novo događa. Skoro preko noći sva geografija njenog korita na tumbe se okrene. Što je bilo sinoć suvo, ujutru po njemu šiba matica, što omrkne u viru osvane na sprudu. Drina je čudo nad čudima. Bar mi Podrinjci to znamo. Pored nje se rađamo, pored nje prohodamo, odrastamo uz nju, pijemo joj vodu, osjećamo joj miris. Vjerujete, miriše ljepše od svakog cvijeća, pa i sada kada je snijeg zapadao preko koljena.

Saša je najpoznatiji učitelj jahanja u Semberiji. Osim rijeke, dobro poznaje i konje. O njima kazuje kao o nekoj svetinji. Polako i razgovijetno. Svaku riječ dodatno pojačava pokretima ruku, pa se ima utisak da mu je u jedinici vremena malo riječi da iskaže svoju ljubav prema rijeci i konjima. Zato u govoru koristi i ruke.

Znalački je koristio ruke i kada je sa fijakerom i kobilama Lastom i Ružom naišao njegov komšija Mićo Knežević. Čim je ugledao konje prekinuo je priču o rijeci i sačekao da mu zaprega priđe. Polako je podigao ruku i spoljnim dijelom šake pomilovao kobile po vratu, a onda po čelu i ruku spustio do konjskih nozdrva.

- Konji su životinje koje opšte znakovima - pokretima svoga tijela. Najvažnije u prvom susretu sa konjem jeste da mu se ne prilazi otvorenog dlana, jer ljudska šaka sa raširenim prstima konju liči na šapu predatora, vuka, medvjeda, šakala ili neke druge zvijeri. zato uvijek pomilujem konja po vratu spoljnim dijelom šake, konj me osjeti, onda mu pomilujem čelo i to onaj dio između očiju koji ne vidi, a onda ruku spuštam do nozdrva i gubica da me omiriše. Sve to vrijeme konj pokretima ušiju, repa i glave "razgovara" sa mnom. Kada mu se uši umire onda znam da me je prihvatio - objašnjava Saša. 

Mićo Knežević nastanio se u Popovima poslije rata. Došao je iz centralne Bosne. Voli konje i kupio je omakinju Lastu. Kobila Ruža i fijaker su vlasništvo Etno-sela Stanišići.

- Konji zimi kada ne rade i ne kreću se dobiju takozvanu prazničnu bolest. Zato skoro svakodnevno u Stanišićima uzmem fijaker i sparim Lastu i Ružu i vozim se pored Drine... Zavolio sam rijeku... Mnogo. Samo mi je žao što se nisam rodio pored nje - kaže Mićo.

Na rijeci se nikada ne može biti bez društva. Drini u pohode došao je i još jedan Popovljanin. Priča se zato širi i duži.

Čim je prohodao osamdesetogodišnjeg Stanka Milanovića odveli su na obalu rijeke Drine. I odmah je planula velika ljubav - dječak, kao da je zadojen vodom ove plahovite rijeke, zaljubio se u nju. Tako je i dan-danas. Sav svoj život proveo je na rijeci. Skoro je da nema dana a da starina nije na njenoj obali, na otoci, u zatonu, na starači... Drina mu je usudna.

- Drina je u mom djetinjstvu tekla odmah uz selo, jedva kilometar dalje od posljednje popovljanske kuće, a sada se pomjerila na srbijansku stranu bar četiri kilometra. U našem ataru više ne roni obale, a i Mačvani su je zajazili - izgradili su obaloutvrdu, pa rijeka sada godinama teče istim koritom. Doduše, promijeni živi tok, nekim od svojih rukavaca, ali, opet, između utvrđenih obala - kaže Stanko Milanović.

- Poslije Drugog svjetskog rata, dok je Drina tekla odmah iza posljednjih kuća u Popovima. U našem ataru splavari su vezivali splavove, a mi smo konjima iz vode izvlačili velika stabla koja su splavari dovozili iz Crne Gore i gornjeg Podrinja. Trupce smo slagali na prostranoj livadi, a onda su ih drugi Popovljani vozili na pilanu u Novo Selo. Najhrabriji i najspretniji smjeli su da izvlače stabla na obalu, a ja sam bio jedan od njih. Moglo se tada za 30 dana zaraditi novca da se kupi krava s teletom. To je bio veliki kapital, ali je život u svakoj sekundi bio ugrožen - pripovijeda Stanko.

Drinom više ne plove splavovi, konja skoro da i nema u Popovima, a trupce s Romanije, Majevice i Birča sada na semberske pilane dovoze velikim kamionima. Stanko Milanović kasnije se bavio drugim seoskim poslovima, ali kako se Drina povlačila na istok, tako je on išao za njom.

- Strastven sam ribolovac, pa sam svaki trenutak slobodnog vremena provodio na rijeci. Kada su mlađi u porodici preuzeli poslove nabavio sam kamp prikolicu. Odvezem je na Drinu čim se otopi snijeg i ostanem u njoj sve do snijega iduće zime. Imam svoja mjesta gdje pecam i niko tu ne dolazi. Zna se da ja tu krmim ribu i pecam, pa me niko ne uznemirava - kaže Stanko.

Ono što je Stanko naučio o Drini jeste da ona tačno, ko zna kako, osjeti ko je voli i poštuje njene obale, vrbake, oblutke, starče, bukove, ribe i ptice. Takve obilato nagradi ljepotom, spokojem i ulovom.

Stanko Milanović, Saša Jovanović i Mićo Knežević bez dileme su oni koji vole rijeku.

Ima ih još dosta, vele u ovoj ravnici u Glavičicama, Batru, Janji, Amajlijama, Popovima, Međašima, Balatunu i Rači.

I da smo s njima razgovarali čuli bismo iste ili posve slične priče. A pripovijesti o Drini i pored Drine nemaju kraja. One imaju samo početak i teku kao i rijeka. Kada se slušaocu učini da je kraj priči, poteče nova - opet o Drini.

Ćudi

Priča kako rijeka ima svoje tajanstvene, često nepredvidive ćudi. Ma koliko da ih pokušavamo protumačiti, ne uspijevamo. Drina je borba neprestana.

- I po najvećoj studeni dođem na rijeku. Prošetam obalom, osmatram šta se dešava na vodi, popričam s ljudima, pa se zadovoljan vratim kući. Na sreću, ima još dosta ljudi koji vole rijeku, ali kada ribarimo onda smo samotnjaci - svako za sebe. Tako je na Drini - objašnjava Stanko Milanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.