Đura Jakšić, boem koji se borio protiv tiranije
Đura Jakšić najveći je liričar srpskog romantizma i jedan od najtalentovanijih i najznačajnijih srpskih slikara 19. vijeka. Strastven, izuzetne imaginacije, snažne osjećajnosti, buntovan i slobodarski, pisao je za romantičarskim zanosom pjesme o slobodi, protiv tiranije, rodoljubivu liriku, ali i stihove lirskog posvećenja i dubokog bola.
Jakšić je bio svestran umjetnik i rodoljub: pjesnik, pripovjedač, dramski pisac i slikar, ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čovjeka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana "Tri šešira" i "Dva jelena". Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bijes vlasti čijoj se sirovosti i lakomosti rugao, originalno i satirično.
Stalno je živio u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utjehu u umjetničkom stvaranju. Bio je nježan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika vjeran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.
Djetinjstvo
Rođen je u Srpskoj Crnji 8. avgusta 1832. godine u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje bježi tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Poslije završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu, odlazi u Temišvar da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umjetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba produbljujući svoja znanja, između ostalog i njemačkog jezika.
U revoluciji od 1848. do 1849. godine iako šesnaestogodišnjak, učestvuje kao dobrovoljac. Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često mijenja mjesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč da nastavi studije slikarstva. U Beču se kreće u umjetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem.
Djela
Jakšićevi poetski prvenci ugledali su svjetlost dana u "Serbskom letopisu" 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umjetnosti u Minhen. Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živio je od slikarstva. Piše i pjesme i štampa ih u " Sedmici" pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova "Sedmica" i "Dnevnik". Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856. Od 1857. prelazi u Srbiju, gdje ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj i kao gimnazijski učitelj crtanja.
Strastven, izuzetne imaginacije, snažne osjećajnosti, buntovan i slobodarski, pisao je za romantičarskim zanosom pjesme o slobodi, protiv tiranije, rodoljubivu liriku, ali i stihove lirskog posvećenja i dubokog bola. Kontroverzan, posvetio je zbirku poezije Knezu Milanu Obrenoviću. Jakšić je začetnik i najistaknutiji predstavnik anakreolske poezije kod Srba, ali i autor brojnih dosjetki, aforizama, poetskih minijatura.
Jakšić je za srpsku književnost važan i kao pripovjedač, a pisao je nekoliko vrsta pripovjedaka. Napisao je oko 40 pripovjedaka, tri drame u stihu: "Stanoje Glavaš", "Seoba Srbalja" i Jelisaveta. Ostavio je nezavršen istorijski roman "Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876-1878". Jakšić je stvarao lirsku, epsku i dramsku poeziju. Svoje lirske pjesme objavljuje skoro po svima srpskim časopisima.
Od drama, umjetnički je najuspjelija "Jelisaveta kneginja crnogorska". Najmanje je radio na lirici, ali je ipak stvorio izvjestan broj pesama od trajne i klasične vrijednosti. Neke od njih, kao "Na Liparu", "Mila", "Koga da ljubim", "Put u Gornjak", "Kroz ponoć nemu", spadaju u najbolje stihove srpske poezije. Cijeloga se života bavio slikarstvom u čemu je njegov uzor bio Rembrant. Najpoznatije njegove slike su "Ubistvo Karađorđa", "Knez Mihailo na odru" i "Karaula".
Pred kraj živote je obolio od tuberkuloze, bio je u dugovima i gonjen je i otpuštan iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine. Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 16. novembra 1878. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
