Djeca ostvarila roditeljske snove

- Ni nama dvoma nije falilo bistrine, nego prilika - osmijehnuće se Mirko, pa objasniti kako je poslije, spustivši se u kotlinu, u "Sokolovu" fabriku, bio među trojicom, što su bravarski kurs pred inženjerskom komisijom - položili isprve!

Zato se zarekao, supruga ga u tom podržala, da djeci moraju dati šansu! Bez obzira na cijenu!

Sa platom presiste na "Sokolovoj" hidrauličnoj presi, pa iza nje platom vatrogasca i stražara u "Inkosovoj" tekstilnoj fabrici u Ljubinju bila bi to samo puka čežnja, da se nije oslonio na drugu stranu polutanskog života ondašnjih industrijskih radnika, koja je podrazumijevala žuljeviti rad kod kuće u selu, poslije izlaska iz fabričkog kruga.

- Na dva hektara oranice sijali smo žito, sadili krompir, duvan. Punih 25 godina uzgajali smo od pet do deset hiljada strukova duvana! Držali pet krava, tridesetak ovaca, dva konja... Radilo se, što Hercegovci vele, od zvijezde do zvijezde, sve je, za brojnu porodicu, moralo davati prinos i prihod... Trudili smo se svi. I djeca, samo pod uslovom da ne popuste u školi... A nisu. Nisu nikad popuštali, uvijek su bili odlični đaci, uvijek među najboljim... - priča Mirko.

 Na ovom mjestu, mirni i staloženi 61-godišnjak, s posebnom očinskom nježnošću, prisjetiće se, kako i djeci bijaše teško.

Posebno teško bilo je, ipak, njemu. Novčano gledano, podsjeća, najviše je zaradio sam berući ogrjevno hrastovi i grabovo drvo po Kleptanoj glavici, Semetovom dolu, Krstatom dolu, Debeloj ljuti, Drenovom dolu... Decenijama sam to sjekao, prosječno svake godine 150 kubnih metara, mučan posao, gdjekad rizičan - jednom me je hrast udarilo s leđa: dobio sam infekciju, četrdeset dana bio prikovan za krevet!

Pilu, "stilovku", kupio je 1972 - čuvao je, pa još funkcioniše! I njoj je zahvalan što mu je pomogla da izdrži na teškom putu, da naprave kuću sa dva trosobna stana u Ljubinju.

- I, naravno, mnogo više od toga, što vam punog srca mogu reći: zadovoljan sam, prezadovoljan svojom djecom! Slobodanka (37), udata Kozić, završila je Pravni fakultet u Podgorici, pravosudni ispit položila u Beogradu, radi u Skupštini grada Novog Sada. Ima kćerku Irinu. Slobodan (34) je diplomu profesora istorije i geografije stekao u Nikšiću, oženjen je Mladenkom Popović iz Vojkovića, imaju jednoipogodišnjeg sina Stefana, žive i rade u Lukavici. Nenad (32), je završio Mašinski fakultet u Novom Sadu, radi u privatnom preduzeću "Nigal", oženjen Novosađankom Jelenom Fuštar, dok se Nada (31), okončavši studije hemije i biologije u Novom Sadu, zaposlila u pivari "Rodić" u istom gradu... - kazuje Mirko.

Dvoje mlađih, osmijehnuće se nanovo srećni otac, upisali su postdiplomske studije na Novosadskom univerzitetu. On i njegova Dragica štošta su od težih poslova ostavili, ali selo na trinaestom kilometru istočno od grada ne napuštaju; kuću u gradu izdaju pod kiriju. Drže još četiri krave, tridesetak ovaca - i konja, jer i dalje bez njega ne mogu obraditi dio imanja.

 -Mogli bismo bez tog, bez svega tog, nije nam nevolja, djeca su stala na svoje noge, ali, eto, navikli smo da radimo, pa nam se ne prekida... A kad djeca i unučad dođu ljeti, pa za Božić i Đurđevdan, kada ih onako vedre vidimo, vjerujte, ni za čim ne žalimo, ponajmanje za trudom koji smo uložili u tu njihovu sreću! Srećni smo što smo im pomogli da do te sreće dođu - radosno priča Mirko u čijoj se kući oduvijek s naročitim poštovanjem govorilo o školi.. 

Nije bilo lako

- Slobodanka je u svoje vrijeme bila jedino dijete školskog uzrasta u Gornjoj Ivici, pa je majka ujutro pratila tri kilometra do Broćnika, odakle je onda školski autobus vozio još desetak kilometara do škole u Ljubinju. Pa, Nada: sa nepune četiri godine pomagala je majci u čuvanju ovaca! Ma, bješe svakako, samo ne lako... - kaže Mirko. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.