Deset godina Velikog brata
Izgledalo je da je televizija uzrok neizbježnog sunovrata zapadne kulture. Njemački političar Kurt Bek pozvao je na bojkot, a tadašnji ministar unutrašnjih poslova Oto Šili uporedio je novi šou program sa kontroverznom, u zapadnim zemljama raširenom zabavom bacanja patuljaka. Medijski moralisti bili su neumorni u kritikama kojima su izražavali gađenje zbog varvarizma koji se prikazuje na malim ekranima.
To je bilo 2000. godine u kojoj je prva sezona "Velikog brata" prvi put ušla u domove njemačkih TV gledalaca.
Svi kritičari postavljali su uglavnom isto pitanje: ako je to tek početak - zatvaranje ljudi, poput životinja, u ograđen prostor i prenos svega što rade, kao da su u zoološkom vrtu - šta je sljedeće što možemo očekivati?
Naravno, mudri holandski TV producent Džon de Mol, koji je i osmislio projekt "Velikog brata", nije učinio apsolutno ništa kako bi popravio opšti utisak da komercijalna televizija može otići i korak dalje kada je u pitanju loš ukus. On je čak nekoliko puta javno iznio ideju novog rijaliti šou programa u kome bi direktno bili prenošeni doživljaji desetoro ljudi u avionu koji svakog časa treba da se sruši, a u kome je - devet padobrana.
U ponedjeljak je u Njemačkoj počela deseta sezona šou programa kao stvorenog za voajere koji će, uprkos brojnim promjenama u pravilima i kući u kojoj žive učesnici, malo koga uznemiriti. Ipak, "Veliki brat" je označio početak novog doba televizije, medija, i načina na koji posmatramo sebe i svijet oko sebe.
Ovaj televizijski šou sam po sebi nije postao ništa gori, ali virtuelna kuća postaje sve veća. U njoj može biti sve i svako. A jednom kada se uđe u nju, nema izlaska - međutim izgleda da malo ko želi da izađe iz nje. Svako može da sjedne u svoju malu kuću "Velikog brata", i na veoma jednostavan način dozvoli cijelom svijetu da putem Interneta aktivno učestvuje u njegovom ili njenom životu.
"Veliki brat" postao je savršena metafora za promjene u sferi televizije i medijske kulture u posljednjih deset godina, čak i ako sam "Veliki brat" nije ponudio ništa revolucionarno. Njegova gledanost nije nikada obarala rekorde, a preteča svih ostalih rijaliti šou programa nije bio uspješan u stvaranju instant zvijezda. Drugi projekti, kao što su "Njemačka traži superzvijezdu" (njemačka varijanta "Američkog idola"), nudili su mnogo više materijala za punjenje prvih stranica tabloida svake sezone. Ponekad je samo jedna epizoda šou programa "Hoćeš se kladiti?", koji se emituje već deset godina, davala više povoda za debate među gledaocima nego cijela sezona "Velikog brata".
Ideja se možda čini zastarjelom. Ali kao simbol neprestanog nadzora i sveprisutnosti medija, "Veliki brat" je stekao status o kome nije mogao sanjati ni Džordž Orvel, čiji je roman "1984" poslužio kao inspiracija za naslov spektakla. Sve ono čemu se 2000. povinovalo tek nekoliko učesnika u prvoj sezoni, sada je postala naša svakodnevica. Niko se više ne može sakriti od veb kamera, nadzornih kamera i rijaliti šou programa na televiziji. Televizija i Internet emituju najobičnije, pa i sasvim banalne stvari. Bez mnogo truda svako može postati poznata ličnost, ali malo ko može razdvojiti šta je stvarnost a šta fikcija u medijskim tvorevinama kakvi si "rijaliti šou" programi.
Internet platforme kao što su "Fejsbuk" i "Tviter", televizijski programi u vidu audicije poput "Amerika ima talente", amatersko novinarstvo čitalaca-reportera, video portal "Jutjub" i porno video portal "Juporn" - sve je to dio društvenog okruženja u kome je sve na granici između potpune kontrole i potpunog egzibicionizma. Milioni ljudi učestvuju u ovim medijskim fenomenima, i ukazuju mu povjerenje.
U skladu sa hrišćanskom filozofijom kasnog srednjeg vijeka, Bog je kontrolisao sve i svakog. Filozof Hans Blumenberg taj fenomen nazivao je terminom "teološki apsolutizam". Ako se uzme u obzir razvoj okolnosti nastalih poslije pojave "Velikog brata", društvena zajednica se posljednjih deset godina približavala stanju "medijskog apsolutizma". Za razliku od Boga i religije u prošlosti, sada su mediji postali vrhovna sila koja vlada svim.
Jedan od onih koji su iskusili koliko kratko može trajati ta nova vrsta slave bio je Zlatko T., jedna od zvijezda njemačkog "Velikog brata". Zlatko, po zanimanju automehaničar, postao je poznat po tome što nikada nije čuo za Šekspira, mislio je da izraz "homogen" označava vrstu homoseksualnosti, i stalno je čačkao nos. Cijela Njemačka mu se ismijavala. Objavio je nekoliko pjesama i zaradio nekoliko evra - a zatim ponovo pao u zaborav.
Materijal
Televizijski svijet pun je takvih kao Zlatko T. iz njemačkog "Velikog brata". Oni su proizvod rijaliti televizije čija popularnost ne prestaje, i koja obične ljude pretvara u zvijezde. U naše vrijeme, sve može postati materijal za dobar rijaliti šou. Nije važno da li otvarate restoran brze hrane, emigrirate u Holandiju, preseljavate u veći stan sa majkom, renovirate oronulu staru kuću ili imate problema u otplati dugova - neko će negdje biti spreman da sve to gleda.
preveo: Milenko KINDL
("")
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
