Deset godina od otkrića fotografije Hajnriha Hofmana koja govori mnogo: Revizija reviziji grize rep

Jer još 2004, o devedesetoj godišnjici atentata, beogradski nedjeljnik “Vreme” je, kao valjda jedini medij u svijetu, objavio temat tim povodom. Temat se sastojao od pet “autorskih tekstova” koje su napisali: Stojan Cerović, Svetislav Basara, Vladimir Pištalo, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj. Temat je osmislio i uredio Nebojša Grujičić.

Žerajić kao Jovan Krstitelj

Mada objavljen u jednom političkom nedjeljniku, ovaj temat nije imao neki dnevni i trenutni odjek. Djelovao je, međutim, dugoročno i dubinski. Kako su godine prolazile, razni ljudi su mu se retroaktivno vraćali. Pošto je postojao na internetu, i meni bi se svako malo neko obratio sa komentarom na moj tekst iz temata, kao i na temat u cjelini. Dijelom i zbog te činjenice mi je Branko Kukić iz kultnog čačanskog Umetničkog društva Gradac “naručio” tematski broj časopisa “Gradac” o “Mladoj Bosni”. Mjesecima sam temeljito radio na ovom “projektu” sa idejom da se u jednom izdanju časopisa objavi “presjek” onoga što znamo o “Mladoj Bosni”.

Kao datum izdavanja “ciljao” sam stotu godišnjicu atentata Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara Marijana Varešanina. Taj je atentat bio neuspješan, nakon njega se Žerajić ubio, ali je postao heroj i inspiracija svojim mlađim drugovima. Hristolikoj pojavi Principovoj, on je bio kao Jovan Krstitelj. Osnovni izvori za pomenuto izdanje bili su mi Vladimir Dedijer i Predrag Palavestra, ali tu su, naravno, bili i Andrić, Krleža, Crnjanski, Borivoje Jeftić, Dimitrije Mitrinović, Štefan Cvajg i drugi.

Nedugo nakon objavljivanja ovog izdanja Stanko Cerović je u jednom razgovoru izjavio: “Bosna je bila mlada samo u vrijeme 'Mlade Bosne', u smislu da se samo tada usudila da se prepusti slobodi i spontanosti, jer je Bosna uvijek uvezana spoljnim i unutrašnjim silama. A tada je izgledala odlično: mnogo radoznalosti, pameti, akcije, osjetljivosti, nešto začuđujuće moderno… Malo smo se njom bavili, mada je broj 'Gradca' posvećen 'Mladoj Bosni' sjajan. Imam dva osjećaja: da je Bosna samo tada bila mlada, i da je, istovremeno, tada u Evropi jedino Bosna bila mlada. Možda se zato i napravila ona fina simbolika: bosanski maloljetnik ruši trulu i staru građevinu! Neka ruši”. To je bio lijep komentar.

Mjesečarenje

Nekoliko mjeseci uoči početka 2014. godine, tokom koje će se obilježiti stota godišnjica Sarajevskog atentata (28. jun), odnosno početka Prvog svjetskog rata (28. jul), svijet se već uveliko osvrtao na taj veliki jubilej. Na engleskom govornom području bilo je objavljeno nekoliko novih istorijskih knjiga koje tematizuju vrijeme uoči Velikog rata i sam njegov početak. I prije nego je ijedna od njih prevedena na srpski, u medijima su počele njihove analize i komentari. U središtu pažnje je bila knjiga “Mjesečari” australijskog istoričara Kristofera Klarka.

Ta knjiga se suprotstavila dominantnom istorijskom konsenzusu o Sarajevskom atentatu. Pojednostavljeno govoreći, Klark tvrdi da, koliko god bila istina da su među ondašnjim evropskim silama postojala neslaganja i napetosti, rat teško da bi izbio bez Sarajevskog atentata. Naravno da se u razvijanju svoje teze naslanjao na “lošu reputaciju” Srba u zapadnjačkoj javnosti od posljednje decenije dvadesetog vijeka. Nije da takvih ideja nije bilo i ranije, ali su ljudi poput Dedijera “našu istinu” bez kompleksa nudili svijetu. Početom dvadeset i prvog vijeka, međutim, srpska i jugoslovenska pozicija bila je u očiglednoj defanzivi. Kako je jedan hroničar u to vrijeme zabilježio: “Dedijer je, ne zaboravimo, svoju knjigu u originalu pisao na engleskom jeziku, na Harvardu, za velikog njujorškog izdavača. Prije pola vijeka, mi smo svoju istinu o sebi samima izvozili u svijet. Danas, nijemo i potčinjeno, uglavnom uz poslušne klimoglave, uvozimo tuđinsku propagandu. U tom smislu se lokalna satanizacija Principa savršeno rimuje sa globalnim trendovima. Oni koji u epohi između 1903. i 1914. godine vide zlatno doba Srbije, percipiraju Principa i Sarajevski atentat kao i svi oni silni crno-žuti nostalgičari kojima nedostaje idilično-utopistička slikovnica o raju na zemlji u kojem skupa žive Poper i Frojd, Vitgenštajn i Kokoška, Muzil i Kafka”.

Nostalgija za habzburškom kulturom trebalo je da bude sugestija negativne aure “Mlade Bosne”.

Ćirilica

Hitler je u “Mojoj borbi” zabilježio da se obradovao atentatu na Franju Ferdinanda. Tu usputnu opasku mnogi su jedva dočekali da lažno interpretiraju. Željeli su lagati kako su u Prvom svjetskom ratu Hitler i “Mlada Bosna” bili na istoj strani. Upućeni ljudi su znali da je to glupost, ali neupućenim i zlonamjernim je bilo teško pokazati i dokazati zašto je to tako. Znao sam, naravno, već za poslovicu da “slika vrijedi hiljadu riječi”, ali nisam znao da postoji slika koja to u ovom kontekstu sasvim plastično dokazuje.

I onda sam prečitavajući s prijateljem, već pomenutim Nebojšom Grujičićem, jednu knjigu o Andriću i Njemačkoj srpskog germaniste Dušana Glišovića, naišao na informaciju da postoji fotografija na kojoj Hitleru uručuju trofej iz okupirane i raskomadane Jugoslavije, a kao rođendanski poklon u vidu spomen-ploče Gavrilu Principu.

Na tragu te informacije otkrivamo da se legat Hitlerovog službenog fotografa Hajnriha Hofmana nalazi u Bavarskoj nacionalnoj biblioteci u Minhenu. Uz pomoć datacije, odnosno znajući da je Hitlerov rođendan 20. aprila, uspijevamo da lociramo fotografiju. Tekst spomen-ploče je na ćirilici, vjerujem da zbog toga ovaj dio fundusa nije bio, kako bi se danas reklo, “tagovan”.

Da ne dužim, mi kupujemo prava da objavimo fotografiju na naslovnoj stranici “Vremena”. Na korici “Vremena” broj 1.191 od 31. oktobra 2013. objavljena je ova slika uz tekst: “Neispričana priča iz Drugog svetskog rata: Hitlerova osveta 'Mladoj Bosni'“.

Ja pišem veliki tekst koji prati tu fotografiju. E, taj tekst već eksplodira kao bomba. Već sutradan me zvao jedan stariji ugledni njemački novinar da me pita kako se usuđujem da objavim takav tekst i to u baš takvom trenutku. Moram da priznam da sam bio naivan pa sam uspio i da se iznenadim. Rekao sam mu da su “Vreme” privatne novine pa mogu da objave šta god hoće i na način na koji hoće.

Niko i ništa u Parizu i Londonu

U idućih nedjelju-dvije mnogi ljudi su mojim tekstom bili oduševljeni, ali, naravno, bilo je i onih koji su tekst ismijavali, odnosno onih koji su tekst sladostrasno lažno interpretirali. Mnogi od tih primjera bili bi zahvalni kao ilustracija za studiju slučaja. Ovdje, međutim, nemam prostora da se bavim njima. Želim, međutim, barem da potenciram dvije najljepše stvari koje je taj tekst proizveo.

Zahvaljujući njemu, najprije sam u junu 2014. u Londonu održao predavanje u sali “Konvej hol”. Plaćala se ulaznica od 10 funti i došlo je stotinak ljudi. “Konvej hol” je lokacija gdje se javna predavanja održavaju već tristotinak godina i tu se, primjera radi, svake godine organizuje dodjela “Orvelove nagrade”, najprestižnije britanske nagrade za publicistiku i politički nadahnutu umjetničku prozu. Pet mjeseci kasnije bio sam jedan od dvoje-troje eksjugoslovenskih učesnika na velikoj pariskoj međunarodnoj konferenciji organizovanoj o stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata u zgradi UNESKO-a. U oba slučaja među publikom je bilo ljudi upućenih odranije u otkriće koje smo napravili.

Takođe, veliki broj knjiga koje se direktno ili indirektno tiču Prvog svjetskog rata, a koje su publikovane nakon objave mog potenciranog članka, imaju inkorporiranu informaciju o njemu unutar bibliografije. Ako ima neka konkretna knjiga koju vrijedi direktno potencirati, to je “Kratka istorija Srbije” Dejana Đokića koju je objavio Univerzitet u Oksfordu, a u kojoj su i Hofmanova fotografija i moj navedeni tekst priznati kao izvor.

Boljševizam i nacizam

Kad je prije deset-dvanaest godina krenula priča o “reviziji istorije” glede Prvog svjetskog rata, u startu sam imao osjećanje da je to samo prvo poglavlje. Prvi svjetski rat je za najveći dio ljudi danas daleka prošlost. To se, međutim, ne odnosi na Drugi svjetski rat, a on je, opet, u mnogo čemu drugo poluvrijeme Prvog svjetskog rata. Revizija Prvog svjetskog rata u tom smislu nema dnevnu političku težinu kakvu ima revizija Drugog svjetskog rata. A fotografija koju smo otkrili ispostavila se, riječima nikog drugog do Kristofera Klarka, kao najbolja slika veze između dva svjetska rata.

Neke evropske tendencije, kao ono izjednačavanje boljševizma i nacizma u jednoj rezoluciji Evropskog parlamenta, već su išle u tom pravcu. Jer ako su boljševizam i nacizam isti, boljševizam je po definiciji zapravo gori pošto se pojavio ranije, pa je nacizam tek reaktivna formacija.

Na tom tragu su i različite interpretacije rusko-ukrajinskog rata posljedica takvih političkih stavova. Otud ta sklonost da se gleda kroz prste nacističkoj inspiraciji “banderizma” u svim svojim inkarnacijama, kao i sklonost da se u današnjoj Ruskoj Federaciji traže protohitlerovski elementi. Ako bi germanski element bio pozitivan u kontekstu Prvog svjetskog rata, a Sarajevski atentat bio, kako se to kaže, ničim izazvan, onda bi i ove stvari bilo lakše prodati.

Dirljiva je to ambicija, ali između ta dva rata je bilo još evropskih konflagracija, a iz najvažnije od njih potiče i poruka koju tim ambicijama valja saopštiti: No pasaran.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.