Damask - ključni grad rata i mira danas

 Rusi su trenutno najveća strana oružana sila koja se legalno nalazi na sirijskom tlu. Uz njenu pomoć Bašar al-Asad još uvijek drži ključeve Damaska, bez kojih niko drugi ne može reći da vlada Bliskim istokom.

Ko želi vladati Bliskim istokom mora u svojim rukama držati Damask. Vijek nakon trijumfalnog ulaska jedinicai britanskog generala Edmunda Elenbija i parade australske lake konjice kroz njegove ulice, Damask je ponovo pod opsadom. Kao što je ondašnji turski poraz i britansko zauzimanje grada 1. oktobra 1918. godine označilo kraj osmanske vladavine nad Bliskim istokom i početak nove regionalne geopolitičke ere, tako će i danas onaj ko su svojim rukama uspije zadržati Damask i Siriju u rukama imati i ključeve budućnosti Bliskog istoka.

Na nesreću Amerikanaca, njihovih evropskih partnera i zajedničkih regionalnih saveznika od kojih su, uzgred rečeno, svaki za sebe primjer demokratije i poštovanja ljudskih prava, počevši od Saudijske Arabije koju zapadni korporativni mediji ovih dana oduševljeno hvale jer je ženama dopustila sudjelovanje na lokalnim izborima, uliznički je blago prijekorno nazivajući tek „konzervativnom kraljevinom", preko uzornog demokratskog emirata Katara i notornog ISIL-ovog sponzora, do Turske u kojoj već desetak godina traje pravi festival demokratije- na prijestolju Damaska i dalje je Bašar al-Asad. Taj, prema zapadnoj paradigmi, okrutni diktator, koji je – sada se vidi nakon ISIL-ova uredovanja – godinama bogohulno tolerisao i čak podržavao postojanje hršćana i drugih nevjernika na tlu Sirije, a tokom rata protiv pravedna gnjeva mahom islamističkih ustanika koristio, sudeći po histeričnim izvještajima zapadnih medija, nesumnjivo najstrašnije oružje masovnog uništenja sadašnjicee – obične bačve punjene eksplozivom, zatražio je i dobio rusku vojnu pomoć i doveo rusku masivnu vojnu silu u svima toliko željenu Siriju. Usklađeni napad različitih islamističkih grupa i psihopata u režiji, zaista bizarno, nominalno hršćanskog Zapada na legalnu vjerski tolerantnu sirijsku vlast rezultirao je do sada posvemašnjim debaklom – ne samo opstankom režima u Damasku, nego i pojavom ozbiljnih vojnih snaga Rusije na istoriski strateškom ishodištu svake bliskoistočne geopolitičke konstrukcije.

Rusi udaraju 

Ruskim udarima po ISIL-u i svim islamističkim grupacijama iza kakvih god se naziva skrivali završio je "kurbin pir", maske su pale, a dokazi i indicije kolaboracije pojedinih država s islamističkim terorizmom izlaze na vidjelo. Rusi već sada raspolažu s velikim brojem kompromitirajućih podataka, jer je potraga za materijalnim dokazima i ličnim iskazima jedan od prioriteta ruske operacije, usmjeren prije svega na prikupljanju podataka o djelovanju ruskih državljana u islamističkim formacijama i njihovim vezama sa sljedbenicima u Rusiji. Riječ je o zasebnoj obavještajnoj operaciji koja se odvija uporedno s redovnim obavještajnom pripremom borbenih dejstava. Količina prikupljenih informacija o upletenosti američkih i evropskih obavještajnih sistema u manipulaciji islamističkim grupama raste proporcionalno s porastom spremnosti njihovih diplomatija za dijalog s Rusijom oko Sirije, jer nikakva medijska kampanja ne bi mogla toliku količinu činjenica, kad bi bile objavljene, pripisati isključivo nekakvoj ruskoj propagandi. Kako bilo, ruske jedinice u Siriji nisu nimalo simbolične i čine operativno sposobni ekspedicijski korpus. One su ovog trenutka najveća strana oružana sila koja se legalno, a prema međunarodnom pravu, nalazi na sirijskom tlu. Uz njenu pomoć Bašar al-Asad još uvijek drži ključeve Damaska, bez kojih niko drugi ne može reći da vlada Bliskim istokom. Uslijedila je zato bjesomučna utrka za uništenje ISIL-a, predvođena upravo državama koje su najzaslužnije za njegovo postojanje, a zapravo pretendenata na prijestolje Damaska i vladara Bliskog istoka.

Američki i evropski rat protiv ISIL-a, uz asistenciju turskih i saudijskih saveznika, pretvorio se tako u grotesknu trku prema Damasku s ciljem njegova preotimanja, potiskivanja ruskih pozicija i time ovladavanja cijelim Bliskom istokom, a ISIL je pritom u drugom planu.

U njihovoj bliskoistočnoj ogrlici nedostaje samo još jedan dragulj – Damask. Ko ne vlada njime i Sirijom ne vlada ni bliskoistočnim prostorom, koji je neraskidivo istorijsko, geopolitički i geoekonomski povezan sa Sredozemljem i Evropom.

Bez pobjede

Iskazana slabost američkih i evropskih aktera na bliskoistočnoj areni odmah se prenosi i na evropsku političku i ekonomsku pozornicu. Elite vodećih država Evropske unije ponovo bi uz američku podršku željele da neki njihov general, kao nekada Elenbi na čelu 3. brigade australske lake konjice, promaršira ulicama Damaska kao njegov oslobodilac, jer jako dobro znaju da bez dominacije Sjevernom Afrikom i Levantom – Sirijom, Libanonom, Palestinom i dijelom Bliskog istoka EU nije zaokružena geopolitička cjelina. Bez zahvata cijelog sredozemnog bazena njene južne granice su bolno otvorene, a pravci dostave energenata ugroženi. Uostalom jedan od ključnih uzroka sirijskog rata je upravo takmičenje za kontrolu budućih novih izvora i pravaca dostave plina za EU radi smanjenja zavisnosti o ruskim isporukama. Koliko je važno vladati tim prostorima upečatljivo je pokazao vijekovima ranije car Aurelijan kada je poraženu Zenobiju, sirijsku kraljicu Palmirskog carstva, u okovima proveo ulicama Rima iskazujući time svoju vlast nad Levantom i autoritet u Rimu. EU svojom pohotnom voljom širenja i takmičenja unuttašnjee stege usisanim narodima i pokrajinama doista sve više podsjeća okrutno na Rimsko carstvo, ali na njenu žalost al-Asad ne pokazuje nikakvu volju preuzeti ulogu Zenobije.

Islamizirana Turska, opijena vizijom obnove Osmanskog carstva, vratila bi, pak, tok istorije na noć 30. septembra, kada su njene jedinice napuštale Damask i odvrtjela film unazd. Bez pretjerivanja, vladajućoj turskoj politici upravo je to cilj, ponovno preuzeti Damask i ključeve Bliskog istoka i učiniće sve što je u njenoj moći da to ostvari, pa i vojnim putem, a Amerikanci i evropski saveznici odlučni su ih u tome kao važnog saveznika u NATO-u u bez ikakvih ograda podržati, provodeći istodobno svoje geopolitičke agende.

Islamizovana Turska

Prepucavanja oko međusobne podjele plijena i uspostave nekog oblika kurdske državnosti ostavili za kasnije, nakon preotimanja Damaska, konačnog ovladavanja bliskoistočnim prostorima i protjerivanja ruskih i iranskih interesa. Turska politika sve češće otvoreno iskazuje stav da na Siriju ne gleda kao suverenu državu, nego kao svoju odmetnutu ili otetu provinciju. Vojnim upadima u Siriju i Irak kada i gdje hoće uporno pokušava dokazati da su to neodržive državne tvorevine koje treba razbiti i radi mira u regiji njihove dijelove staviti pod tursku upravu. Tako su februaru ove godine turske jedinice upale više desetaka kilometara duboku u sirijsku teritoriju radi premještanja grobnice Sulejmana Šaha. U septembru su prodrle na teritorij Iraka kako bi se obračunale s pripadnicima kurdskog PKK-a, a turska avijacija je pod objašnjenjem borbe protiv ISIL-a vršilo udare po kurskim ciljevima i u Siriji i u Iraku bez saglasnosti njihovih vlasti. Povremeni upadi, baš kao u doba Osmanlijskog carstva, polako su počeli prerastati u trajni raspored vojnih snaga i stvarnu okupaciju tuđeg teritorija. Turska vojska je 26. novembra prvi put pokrenula vojnu operaciju u Siriji koja ima sasvim drukčiji karakter od ranijih povremenih upada i povlačenja. Ovoga puta turske snage su zauzele sirijsku pograničnu uvisinu Tal-Sieb uz pomoć pješadije, na njoj podigle utvrde i potom rasporedile tenkove i laka oklopna vozila s očitom namjerom da na toj poziciji ostanu trajno. Sedmicu kasnije na teritoriju Iraka upale su s jednom pješadijskom i jednom oklopnom jedinicom na područje Mosula, gdje se i danas nalaze protiv volje iračke vlade koja se za pomoć obratila i UN-u, a predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu iračkog parlamenta Hakim al-Zamili zatražio je čak ovih dana od iračke vlade da izvrši vazdušne udare na turske položaje.

Turska gomila vojsku

Tuska i dalje gomila vojne snage na granici prema Siriji, pa je na jugoistoku Turske trenutno raspoređeno osam brigada s više od hiljadu tenkova i lakih oklopnih vozila, koji mogu svakog trenutka prema Siriji pokrenuti ofenzivne operacije širih razmjera. Njima nasuprot našle su ruske snage u Siriji koje su nakon turskog rušenja ruskog aviona ojačane protuvazdušnim sistemom S-400 i raketnom krstaricom „Moskva" pred obalama Sirije. Povećan je broj ruskih borbenih aviona na 54 tako da mogu istivremeno djelovati u pokrajinama Raka i Deir ez-Zor protiv ISIL-a i islamističkih grupacija na sjeverozapadu Sirije. Uvođenjem potpuno nepoznatog raketnog sistema S-400 Rusi su u svoju korist okrenuli ravnotežu snaga. Za razliku od sustava S-300 koji posjeduje članica NATO-a Grčka, pa je Savez upoznat s njegovim karakteristikama, S-400 je potpuno nepoznat sistem za kojg zato nisu razrađeni načini ometanja. U pokušaju pariranja Turci su na granicu sa Sirijom postavili svoj novi mobilni sustav elektronskog ometanja tipa „Koral", a NATO je odlučio ponovno u Tusku vratiti ranije povučen vod protivazdušnih raketa „Patriot". Da napetost oko Sirije raste iz dana u dan svjedoči i moskovski sastanak američkog državnog sekretara Džona Kerija s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i šefom diplomatije Sergejem Lavrovom, jer takav susret u ovom trenutku znači samo otvaranje bezbjedonosnog ventila na parnom kotlu kako ne bi eksplodirao, a ne može riješiti baš ništa, niti dvije strane imaju jedna drugoj što više za reći u vezi sirijske krize.

Nezavisna sunitska država

U ovim trenucima počela je istinska bitka za Damask, a Sirija je postala komandna tačka raspleta bliskoistočne ratne drame, ali i mogući detonator mnogo širih ratnih obračuna. Ona je već danas zapravo mini svjetski rat u koji su uključeni svi ključni regionalni i svjetski igrači, neposredno ili preko svojih posrednika, a njihov vojni angažman pod zastavom navodne borbe protiv ISIL- a svakim je danom veći. Svaki od uključenih igrača previše je uložio da bi se sada na raspletu povlačio i spreman je ići do kraja u obrani svojih interesa. Oko Sirije gomilaju se vojne snage barem tri međunarodne koalicije za borbu protiv ISIL-a i traže načina kako vojno prodrijeti u Siriju, srušiti legalnu vlast Bašara al-Asada i postaviti svoje marionete. Amerikanci i vodeće evropske države, Turci, Saudijska Arabija i zalivske monarhije boreći se protiv ISIL-a za pravi cilj imaju njegovu transformaciju u umjerenu islamističku organizaciju, pretvaranje njegova teritorija u novi sunitski državni entitet nakon fargmentacije Sirije i Iraka i podjelu plijena na njihovim ruševinama. Ne tako davno bivši načelnik Glavnog štaba američke vojske general Rejmond Odierno ukazivao je na takav rasplet bliskoistočnih ratova, a bivši pomoćnik američkog državnog sekretara i ambasador SAD-a pri UN-u Džon Bolton bio je izričit: "Stvarnost je da Irak i Sirija više ne postoje. Islamska država isklesala je novu strukturu iz baštine postosmanskog carstva, okupila sunite koji su u sukobu s predsjednikom Bašarom al-Asadom u Siriji i iračkom vladom, koje kontrolišr Iran. Sem toga nakon godina borbe činjenica je postojanje nezavisnog Kurdistana… Umjesto borbe za obnovu geografske karte nastale nakon 1. svjetskog rata, Vašington treba priznati novu geopolitičku situaciju. Najbolja alternativa Islamskoj državi u sjeveroistočnoj Siriji i zapadnom Iraku je nova, nezavisna, sunitska država."

A ta nova država o kojoj govori Bolton je zapravo ISIL, transformisani, frizirani i pročišćeni ISIL s novim "umjerenim" vodstvom. Američki rat protiv ISIL-a nije usmjeren na njegovo uništenje, nego na njegovu transformaciju iz psihopata i masovnih uboica u prihvatljive aktere međunarodnih odnosa. Tome je očito bilo prilagođeno i tobože teško i naporno ratovanje protiv ISIL-a.

Rusi se više neće pomaknuti

Krajnji cilj je američkog i savezničkog djelovanja nakon ovladavanja Sirijom je protjerivanje ruskih i iranskih vojnih potencijala i geopolitičkih projekcija s područja Sirije i Iraka i preuzimanje od ISIL-a sunitske državne tvorevine. Rusi – nakon što su se postavili na ključnom sredozemnom dijelu šijitskog prstena koji se proteže od Sredozemlja preko Iraka prema Iranu – neće se pomaknuti više ni milimetar, tim prije što je taj prsten i posljednja brana američkom i savezničkom prodiranju prema Iranu i njegovoj disoluciji, a potom prema energetski bogatom Kaspijskom bazenu i Kavkazu, južnim ruskim granicama i konačnom razbijanju Ruske Federacije i njenog pretvaranja u klaonicu po provjerenom bliskoistočnom uzorku. Za početak se nadaju ruskom porazu u sirijskom ratu, kako ovih dana najavljuje Vašington post u članku „Sirija – kraj ere putinizma". Bliskoistočni ratovi i iscrtavanje geopolitičke karte Bliskog istoka rasplesće se na sirijskim ratištima, koja trenutno imaju potencijal pokretanja globalnog sukoba.

Kakav će stvarno biti daljnji hod istorije odrediće, kao i prije jednog vijeka, bitka za Damask i onaj tko na kraju u pobjedničkoj paradi prođe njegovim ulicama. Ne bude li to Bašar al-Asad sigurno neće kao kraljica Zenobija okovan lancima biti vođen kroz Vašington, London ili Pariz. Svijet je ipak civilizacijski napredovao. Biće kao Muamar al-Gadafi u Libiji nabijen na kolac, odmah tamo gdje ga američki islamistički skauti uhvate.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.