Dama za volanom autobusa: Vesna Marković iz Dervente strastveni zaljubljenik u vožnju

I dok je život nije mazio, pa je sticajem okolnosti morala odlagati polaganje obuke za “D” kategoriju, na njenom primjeru vidljivo je da u snove treba vjerovati i da su dostižni.

Ljubav ka volanu vuče još od malih nogu, a sada je ispunila san da vozi autobus. Punu deceniju i po Markovićeva dočekuje i ispraća autobuse na derventskoj autobuskoj stanici. Sada je došlo vrijeme i da nju dočekuju na drugim autobuskim stanicama.

U tome uživa, a od malih nogu javila joj se ljubav prema saobraćajnoj struci.

- Zanimali su me željeznički i drumski saobraćaj. Prvo sam mislila da upišem nešto u vezi sa željezničkim, ali tada je počinjao rat u Sarajevu pa sam se odlučila za drumski, a srednju školu sam završila u Doboju. Rat je sve to prekinuo, izdešavale su se tragedije u mojoj porodici, smrt i stradanja - kazala je Markovićeva na početku razgovora, dodavši da su joj djeca najveća podrška u svemu što radi.

Odmah nakon rata zaposlila se u struci i to u firmi STP Derventa na poslovima dispečera, gdje i sada radi. Priča da je kod nje odvajkada tinjala želja da vozi autobus. Nije to puno ni skrivala, ali ni isticala, obično bi dijelila sa prijateljima.

- Imam podršku porodice, prijatelja, kolega i putnika. Vozim na lokalu, ali i djecu, radnike, vanredne linije. Već sam vozila u Bar, uz naše linije na lokalu i radničke linije. Bilo je i začuđenih pogleda i reakcija na samom početku, bilo je i nevjerice, ali svi su se već navikli na mene - kazala je ona.

Za vozača autobusa položila je 19. jula ove godine.

- Početkom septembra vozila sam na relaciji Brod - Derventa - Bar. To je sezonska linija za Crnu Goru. Bila sam zadovoljna vožnjom, a i kolege su, što mi je važno. To je bilo prvi put da sam vozila van granica naše zemlje. Zanimljivo, inspirativno, mislim da sam to obavila profesionalno - rekla je Markovićeva.

Vjera u sebe i sopstvene mogućnosti je ključna. Kaže da morate imati sigurnost ako želite da se bavite ovih poslom. Ona smatra da je konačno došlo vrijeme da se razbiju te predrasude da su žene lošiji i nesigurniji vozači od muškaraca.

- Otkad sam počela da upravljam autobusom, osjećam i znam da mogu da iznesem sigurnu vožnju, sigurna sam u sebe i zato sam se borila da sve položim iz prvog pokušaja. Vjetar u leđa mi je bila podrška porodice i nadređenih, što je svakako veliki faktor. Puna pažnja i koncentracija, pa zajedno “osvajamo” kilometre - kazala je Markovićeva.

Pandemija virusa korona uticala je i te kako i na drumski saobraćaj. Nije to zaobišlo ni Derventu. Ipak, za njih ima posla i u ovim postpandemijskim vremenima.

- Mnoga preduzeća, pa tako i naše, pretrpjela su ogromnu štetu od nastanka pandemije virusa korona. Mnogi su linije privremeno ugašene, smanjen je broj putnika, pa vozim i vanredne, ali i ugovorene linije - rekla je Markovićeva.

Već je upravljala svim autobusima voznog parka firme u kojoj zarađuje platu. Kaže da su joj sva vozila podjednako draga, te da se lako prilagodi na drugo.

- Već sam vozila sve autobuse i nekako su mi svi podjednako dragi. Ovo je moja ljubav i strast. Ostalo je to urezano još iz srednjoškolskih dana, čekala sam samo pravi trenutak. Sada je došao, jer su moja djeca ostvareni samostalni ljudi - kazala je Markovićeva.

Sebe i dalje vidi u Srpskoj i odlučila je da ne ide u neke evropske zemlje gdje su bolji uslovi rada.

- Svakako, bilo je razmišljanja da odem i u inostranstvo, oprobam se i u tome, ali prvenstveno ne želim da žrtvujem vrijeme sa svojom porodicom. Volim svoj grad i svoj posao, a kada nešto volite, onda u to ulažete, dajete, pružate i ostavljate svoj trag. Tu je ključna i porodica, ne volim kad sam odvojena od njih - dodala je Markovićeva.

Uz to, svojim primjerom želi da podstaknem i druge djevojke, žene da se usude i sjednu za volan autobusa.

- Želim da ih motivišem da se, bez obzira na generalno mišljenje, bave poslovima kojima žele. Ako imaju afinitet ka vožnji, neka probaju, neće se pokajati - rekla je Markovićeva.

Ona poručuje da vozač autobusa snosi odgovornost ne samo za svoj život, nego i za živote putnika, te ostalih učesnika u saobraćaju, a to je izazov kojeg se ona ne plaši.

Poezija

Da je riječ o atipičnoj ženi, u prilog ide i činjenica da piše poeziju, pa tako svoju inspiraciju prenosi na hartiju.

- Od malih nogu pišem poeziju. Desi se nekad i da mi na poslu dođu neki stihovi. Stalno su uz mene olovka i papir. Pišem o stvarnim događajima najčešće, to me posebno inspiriše da prenesem na papir. Neću da žurim, ali hoću da ostavim jednu zbirku pjesama, da ostane trag - rekla je Markovićeva, dodavši da su već neke njene pjesme ugledale svjetlost dana u zbornicima i konkursima na kojima je osvajala nagrade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.