Dadilje odlaze, razmažena djeca ostaju

Neki od onih koji su u to vrijeme prinuđeni da se naviknu na život bez onih koji u svakom trenutku moraju da ispune njihove želje i prohtjeve, rješenje pronađu u plaćanju privremenih sluškinja po dosta višim cijenama. Drugi odlaze da nekoliko dana odsjednu u obližnjem hotelu.

U suteren luksuznog hotela u Džakarti, koji je pretvoren u dječiju igraonicu, Đoni Kamarudin (37) i supruga Lijani, koji svake godine u to doba provedu neko vrijeme u hotelu, došli su na ručak sa sinom i kćerkom:

- Ovo nam dođe kao neko odsustvo - kaže šaljivo Kamarudin.

Međutim, minut kasnije, Kamarudinov izraz lica se uozbiljio, kada je njegov osmogodišnji sin iskazao dječiji bijes. Razlog - pošto je praznik, dječak je želio da jede lazanje i piletinu sa rižom kašikom, umjesto viljuškom, kako je to uobičajeno u Indoneziji.

Otac je primijenio sve taktike - objašnjavanje, ubjeđivanje, preklinjanje, a zatim, nakon što je bačena viljuška zazvečala na hotelskom podu, svog nevaljalog sina u nemoći malo prodrmao. Požalio se reporteru "Njujork tajmsa" da se dvije dadilje, koje su prije sedam dana iz Džakarte otišle u svoja sela, vraćaju sutradan.

- Zvale su me juče da kažu da dolaze. Jedva čekam da se pojave - kaže gospođa Kamarudin (35).

U jednom od najvećih egzodusa koji se događa svake godine, desetine miliona Indonežana napuštaju Džakartu i druge gradove, da bi sa porodicom u selima i gradićima širom Indonezije proslavili Eid al-Fitr, odnosno kraj Ramazana. Prema službenim podacima, ove godine je to učinilo čak 27 miliona građana.

Zbog tog masovnog odlaska Džakarta se promijeni preko noći. Manje je smoga, koji inače obavija nebodere u centru grada. Na ulicama je puno manje "ojeka", motocikl-taksija koji poput kamikaza kroz uličice i sokake pronalaze prečice do odredišta. Svi poslovi prestaju.

Međutim, taj egzodus je uzrok i pravog haosa u domaćinstvima koja pripadaju visokoj i srednjoj klasi. Njihovo funkcionisanje zavisi od onih uglavnom siromašnih, koji su spremni da za male pare obavljaju sve kućne i druge poslove. U hotelu "Mulija Senajan", u južnom dijelu grada, većina gostiju radnim danima su strani biznismeni, kaže predstavnik za štampu Adeza Hamza.

Međutim, tog utorka ujutro, umjesto poslovnih ljudi u skupim odijelima ili tradicionalnoj nošnji "batik", hotelski lobi bio je krcat mladim porodicama. Jedan muškarac, jedva u sredovječnim godinama, u šocu i cipelama od krokodilske kože, pažljivo je pogledom pratio kćerku koja je u skupim patikama trčkarala po predvorju. Mlade majke su uokolo gurale kolica, a ovog puta društvo im nisu pravile dadilje u jednoličnim uniformama.

Za mnoge od njih glavni izvor stresa u tim prazničnim danima je strah da će njihove dadilje, nakon što dobiju ramazanski bonus na platu, ostati u svojim selima tražeći bolje poslove.

- Sve teže je naći domaće ljude koji bi radili po kućama. Oni više vole da idu da rade u udaljenija mjesta, jer se bolje plaća - kaže 54-godišnji Sugito, koji vodi agenciju za pomoć u domaćinstvu i koji poput mnogih Indonežana, koristi samo ime.

- Prošle godine, za samo dva dana zaradila sam onoliko koliko inače zaradim za dva mjeseca - kaže Zubejda (34), koja je sa 17-godišnjom kćerkom došla u Džakartu sa Jave da nađe privremeni posao.

- Teško je provesti praznike bez djece i porodice, ali trebaju nam pare da školujemo djecu - kaže ona, dodajući da njen suprug zarađuje oko dolara dnevno prodajući sladoled.

Međutim, samo nekoliko onih koji žive u indonezijskom, zapadnjački nastrojenom društvu nedostatak kućne radne snage ne vide kao problem, već kao šansu. Džuli Tan je jedna od takvih i kaže da će privremeno odsustvo dvije dadilje iskoristiti da uvede toliko potrebnu disciplinu u ponašanje njeno troje djece:

- Nisu htjeli ni čašu vode da sebi donesu, već su zvali sluškinju - kaže gospođa Tan (42), koja je deset godina živjela u Los Anđelesu i pribojavala se da će njena djeca jednog dana morati da se suoče sa životom, bez bilo čijeg oslonca. Naredila je generalno spremanje u kući, pa joj djeca pomažu u pranju veša i suđa.

Potražnja

Ove godine, za vrijeme ramazanskih praznika, potražnja za hotelskim sobama narasla je i za 70 odsto, kažu u turističkoj agenciji Džakarte. I dok 35 odsto gostiju otpada na posjetioce koji ne žive u Džakarti, ostatak čine upravo stanovnici tog grada koji su željeli da uzmu hotelsku sobu.

preveo: Milenko Kindl

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.