Da li filmovi o pogromu, egzodusu, genocidu, pokolju mogu biti spektakli: Olujno filmsko nevrijeme

Sa te tri rečenice je scenarista i reditelj Miloš Radunović “zatvorio” prvi srpski film posvećen etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske koji je prikazan 4. avgusta na Radio-televiziji Srbije. Film je na javnom servisu Srbije prikazan nekoliko mjeseci nakon bioskopske premijere i ponovo su na nepreglednim poljima društvenih mreža posijane mnogobrojne polemike koje se mogu svesti na jednu jedinu: da li je i ovako loš film potreban ukoliko će kroz neku godinu ili deceniju dovesti do nekog daleko ozbiljnijeg i umjetnički uspješnijeg ostvarenja?

I baš kao što je etničko čišćenje Srba 1995. godine proisteklo iz jasenovačkog genocida, tako je i Radunovićeva “Oluja” proistekla iz Antonijevićeve “Dare iz Jasenovca”. Scenarista “Dare” Nataša Drakulić najavila je u septembru 2021. godine da će “Oluja” biti snimljena i da će se baviti “običnim ljudima”. Na koncu smo dobili dva filma koja se bave nacionalnim stradanjem i teško je reći koji je od ta dva filma manje dostojan teme kojom se bavi. Čini se da je vrijeme reklo svoje kada je “Dara iz Jasenovca” u pitanju. Plašim se da isti sud čeka i “Oluju”.

I o Jasenovcu i o “vojno-redarstvenoj akciji”, u kojoj je protjerano maltene sve što je Srbinom disalo u Hrvatskoj, napisano je mnogo. Bibliografija istoriografskih radova je obimna, ali se postavlja pitanje da li su obje ove teme umjetnički obrađene na odgovarajući način. Ranko Popović je u svojevrsnom pogovoru Antologije srpskog pjesništva o nacionalnom stradanju u dvadesetom vijeku “Mi znamo sudbu” postavio pitanje da li je Jasenovac dao veliku književnost kao što je Prvi svjetski rat dao “Plavu grobnicu”, a Drugi svjetski rat “Stojanku majku Knežopoljku”. Čini se da tako velike književnosti nema o Jasenovcu, baš kao što je nema ni o “Oluji”.

U pitanju je, smatra Popović, ontološka priroda teme, odnosno onaj metafizički oreol koji je obavio toliki užas fizičkog stradanja tako čvrsto da mu umjetnički nije moguće prići. Zlo koje je počinjeno u Jasenovcu, nakon toga i u “Oluji”, prevazilazi okvire govora, poništava mogućnosti jezika, svodi priču na nemušto mumljanje koje ne može da prihvati količinu i prirodu tog divljaštva. Ako književnost tu može malo šta da učini, onda se čini da je film u potpunosti nemoćan zato što je njegova struktura daleko složenija i zahtjevnija.

Serija

“Oluja” je prvobitno zamišljena kao serija od dvanaest epizoda i tek će na tom prostoru Radunović možda moći da sklopi smisleniju i pažnje vrijednu cjelinu. U filmu koji traje dva i po sata sve je kako ne treba – i amaterski pristup temi, i nevješto pisani dijalozi, i neuvjerljivo profilisanje likova, i nesigurna kamera, i neuvjerljiva gluma. “Oluja” u tom kontekstu zaista jeste svojevrsni stilski nastavak “Dare iz Jasenovca” i čini se da su oba ova filma više trebala srpskoj dnevnoj politici nego srpskoj kinematografiji. I Radunović se, baš kao i Antonijević, trudi da leksički jasno pozicionira svoje likove. Kao da je i jednom i drugom reditelju važnije kako likovi govore u odnosu na ono šta govore. To pretjerivanje prerasta u grotesku, jer svako hiper, kako veli Epštejn, generiše svoje pseudo. Drugim riječima, Radunoviću je značajnije da njegovi likovi, Ilija Mandarić prije svih, stotinu puta ocu kaže “ćaća” nego da napiše dijaloge koji neće zvučati kao da su napisani za osrednju reklamu za ličku kafu. Zbog toga već u drugoj ili trećoj minuti njegov junak kaže: “A koji sam vrag i iša na položaj? A, Gazda? Da se izležavam? To sam mogo i koće.”

Biva ne bismo znali ko su i odakle su likovi da nije bilo tog na silu umetnutog i prenaglašeno izgovorenog dijalekatskog patrljka.

Glavni problem “Oluje” je što mora sve da prikaže, baš kao i “Dara iz Jasenovca”. Sve je, njegoševski rečeno, u jednu čorbu pomiješano: i držanje položaja, i kafansko lolanje, i diverzantske akcije, i ritualni obilazak groblja, i zaklinjanje materi na osvetu, i ostavljeno janje nasred puta, čak i potjera, taj nezaobilazni element akcionih filmova. U tako naloženom kazanu teško je razlučiti šta je meso, a šta kost, šta je kičma, a šta mišić. Čini se da ni Radunović ne zna kakav bi film najprije snimio i u tom nesnalaženju je uradio ono što je najgore: usuo je u film od svega pomalo u nadi da će vješta montaža ispeglati sve scenarističke i rediteljske manjkavosti.

Zašto Radunović insistira na tome da majka nije prepoznala koji sin blizanac stoji ispred nje? Zašto je sin ubijeđen da je prevario majku, pa umjesto legionarske oblači svešteničku uniformu? Zašto Ilijin sin Petar dobija kameru? Zašto se Braco vraća u selo nakon što je sa kćerkom krenuo u bježaniju? Kako je moguće da mamin legionar ubija hrvatskog satnika u praznoj kafani, a veče prije je s njim lumpovao u punoj? Kako je moguće da su ujke ostavile polupečeno janje na ražnju sâmo nasred ceste? (Osim ako rediteljeva namjera nije bila da prikaže kako su Hrvati jedina vojska koja bi ostavila pečenu jagnjetinu loveći dva srpska diverzanta.) Da li je neustrašivu mater taktici učio Džon Rambo? Trista i tri pitanja, a nijedan odgovor.

“Oluja” ima nekoliko glavnih priča: jedna prati Ilijinu diverzantsku akciju protiv ustaša (koje njegov ćaća razlikuje od Hrvata), druga slijedi Daneta u njegovoj potrazi za ubijenim bratom, treća prikazuje Ilijinu ženu i sina koji bježe u koloni na traktoru, četvrta se odvija u ličkim šumama i predstavlja Ilijinu svojevrsnu “partizansku” avanturu u bijegu pred onima koji žele da zemlju “očiste od nakota”. Sve priče su stilski neujednačene i dramski neuvjerljive. Radunović je, kako je već rečeno, film montirao iz serije i to se vidi u svakoj trećoj sceni: postupci su često nedovoljno motivisani, likovi se uvode i izvode iz priče bez prijeko potrebne elegancije, pripovijedanje je traljavo i trivijalno.

Filmu ne pomaže ni to što o “Oluji” zapravo ništa ne govori. Niti se zna istorijski kontekst, niti se zna politički trenutak u kojem Hrvati provode najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Radunoviću nedostaje ta šira perspektiva, baš kao što mu kod slikanja života “običnih ljudi” nedostaje scenarističke suptilnosti i rediteljske prefinjenosti. Namjera Republike Hrvatske da se “obračuna sa nakotom” predstavljena je gotovo na margini ili u fusnoti, u jednoj i po rečenici satnika Stipe. Sve ono što je prethodilo “Oluji” ostaje u dalekoj izmaglici za svakoga ko ne zna šta se toga avgusta 1995. godine dešavalo u Hrvatskoj. “Oluja” je u filmu pretvorena u proljećno nevrijeme. 

Galama

U “Oluji” nema onoga čega je trebalo najviše da bude. Čak ni traktorska kolona ne izgleda kako bi trebalo da izgleda i kao da je uvedena u film da bi filmska ekipa pokazala šta umije tokom scene bombardovanja izbjeglih nesrećnika. Sve je svedeno na nevješto snimljenu furioznu akciju koja iz besmislenog (ponašanje Sanjinog oca) upada u nebulozno (bitka srpske majke protiv nadiruće ustaške legije). Brat legionar preore pola Krajine da bi pronašao brata i njegove ubice, a potom gine na kućnom pragu, na pola metra od matere koja u rukama drži automat?! Šta je bila svrha njegove potrage i njegovog povratka?

Srpski film je dugo čekao dvije velike, možda i najveće nacionalne teme koje su ostale nesnimljene (kamo sreće da je ista sudbina zadesila i onu najveću – kosovsku). Takvo i toliko stradanje ne može biti spektakl. O tome svojevremeno govori i Haneke kada kritikuje “Šindlerovu listu” koja svakako ide u red najboljih filmova o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu. Haneke, naime, smatra da film o pogromu, egzodusu, genocidu, pokolju ne može i ne smije biti spektakl. I “Dara iz Jasenovca” i “Oluja” imaju ponešto od tog spektakla, ali su, više od svega, pisani i snimani nesigurnom rukom. Za ovakve filmove su, ipak, potrebni majstori, a ne šegrti. Srpska književnost nema izuzetan roman o Jasenovcu. Postoji nekoliko proznih ostvarenja o “Oluji”, ali nijedno koji bi moglo da se smatra velikom književnošću. Tema je ogromna, zahtjevna, možda čak i umjetnički neizvodljiva. Ne treba je trošiti da bi se ugodilo vremenu. Brzina kojom su snimljeni i “Dara iz Jasenovca” i “Oluja” govore da su glavni razlozi za snimanje ovih filmova – vanumjetnički. Filmski projekti od “nacionalnog značaja”, a oba ova filma su najavljena kao takva, moraju biti tiši i potresniji. Oni kojima su ove slike posvećene nisu zaslužili ovoliku galamu iza koje ne stoji ništa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.