Crkva i svetinja održale selo
VJETAR sa Treskavice i Lelije vitlao je crkvenom zastavom na crkvi sv. Vaznesenja Gospodnjeg, kojoj je 139 ljeta. Narod došao na službu Božiju. Išlo se u pobožnoj tišini oko crkve i zvonilo je zvono.
Nošene su ikone i težačka svijeća. Oko bogomolje, na Oblju, vazda se, na Spasovdan obnosi posvećena ruka srpskog čobančeta, posječenog od Turaka. Svetinja, uvjereni su ljudi, kroz decenije ljudskog bitisanja je čuvala Obalj i Obljane od svake muke i neprilike.
Došli Obljani iz bijelog svijeta. Ima naroda i iz Nevesinja, od Foče... Veselje nije pokvarila ni kiša.
- Nekad se ovdje sve prolamalo od naroda, pjesme i igre - priča sedamdesetsedmogodišnji Manojle Govedarica Gajović. Spominje baba Lalušu, umrla u stotoj, dok je Obrad Jovanović, na pragu stote, još kadar livadu kositi. Ne slaže se Manojle sa mišlju da se pokvarila klima, već misli da se pokvario rod ljudski.
Izvan nove, kamene crkvene ograde, dvije šatre. Pod jednom pjevaljka razvezla o "malom mravu koji je u njedrima nesto", a starine ravnodušno gledaju prema Neretvi. Niko da započne momačku, jal' đevojačku izvornu pjesmu, jer, rekoše, u selu nema đevojaka. Bila je samo jedna od Oblja do Uloga, Dragana Telebak. Izbjegla sa majkom iz Sarajeva. I ona se udala. A momaka starijih ima dvadesetak, ali im nije do ženidbe, pa ni pjesme.
Ispod starog razgranatog hrasta, na improvizovanoj tezgi izložen tekstil, "ganc nov iz Kine". Grupa starih žena uzalud traži suknju "plisirku", ili davno zaboravljeni "ćenar" za glavu, ali slaba vajda. Na pitanje je li skupo, uglas odgovaraju;"Slaba roba, pa slabe i cijene!"
Na ulazu u crkveni dom sudarismo se sa starim znancem Đokom Sladojem, 80-ta mu je godina! Otkad se krstio, nikad za Spasovdan nije propustio a da ne dođe. Zove nas za sofru. A za sofrom 150 duša. Za hramovnu slavu koje proslavlja i selo, došli Obljani sa svih strana - od Istočnog Sarajeva, do Ontarija i Kalifornije! Eto, priča nam Milivoje Sladoje, koji služi goste, iz Australije stigao Zoran Mirkov Ćeranić. Prič'o seljanima kako mu je fino tamo, dobro se snašo, ali nigdje, veli, nema , 'vake vode i obaljske jagnjetine.
- U Kanadi i Americi je više od stotinu Obljana, a u selu puši tek 45 odžaka - priča Vukan Đogo, za koga kažu da je pročitao više knjiga nego doktor nauka. Vodio je on i svoju statistiku sela. Kad je 1951. došao iz vojske Obalj je, veli, imao 140 momaka i đevojaka, a sad cijelo selo nema 70 duša. Obližnji Ulog od nekadašnjih 11 hiljada, spao na stotinu stanovnika.
Vukan je u društvu Milana Sladoja - Šmita. Nadimak je dobio zbog ropstva u Mathauzenu, gdje je proveo dvije i po godine. I danas pamti svoj logorski broj-31660.
Stevanu Vujoviću je blizu devedeseta, a još, kaže, kosi k'o stariji momak. U društvu je sa sestrom Đukom i komšinicom Marom. Stevan veli da živi za ovaj praznik i ovaj dan, kada se kod crkve okupe Obljani. U Oblju zgrada osnovne škole odavno zaključana, jer đaka nema. Jedino crkva i svetinja održavaju život.
- Kamen, od koga je zidana i pokrivena crkva, dovožen je čak sa Morina, a zvono sa Metkovića, besjedi Vukan Đogo. Crkva je nakon sedmogodišnje gradnje završena 1869. godine. Krst na oltaru i na zvonu crkve oštećen od Švaba 1914. godine, ali se, bojeći se svetinje, nisu usudili da zvono i odnesu.
Deset godina po izgradnji crkve, pričaju Obljani, mještani sela su u mrklim noćima počeli da viđaju neobičnu, tajanstvenu svjetlost na mjestu između Sladojskog i groblja Ćeranića. Pozvali su u pomoć kneza i popa Marka Sladoja da otvore grob koji je noću svijetlio. I zaista, u njemu nađu netruležne ruke srpskog čobančeta, koga su posjekli Turci. Obljani pričaju da je poslije došlo do velike rasprave između Sladoja i Ćeranića oko toga gdje su tačno posvećene ruke nađene. Svetinja je urazumila i pomirila dvije porodice. Posvećena ruka decenijama već čuva selo i njegove stanovnike od groma, grada, suše i druge neprilike. Međutim, nikada se tačno nije utvrdilo šta se desilo sa drugom rukom.
Srpsko groblje
U porti crkve u Oblju, Srbi su se počeli sahranjivati tek prije 150 godina, jer su im to Turci zabranjivali. Do tada su Srbi sahranjivali u Pliješ Dolu, više Oblja. Inače, Obalj je dobio ime po velikoj, obloj stijeni, koja kao stražar stoji na putu za Ulog.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
