Božićni običaji semberskih domaćina
Semberci su odvajkada bili dobri uzgajivači konja, jer je život na selu zavisio od ovih plemenitih životinja. Prvo su na njima iz starog kraja - Hercegovine i Crne Gore došli njihovi preci, konji su bili nezamjenjivi u proizvodnji hrane, na njima se išlo i u ratove i u svatove. Jednom riječju - bez konja se bilo kao i bez ruku i nogu. Nije onda ni čudo što se baš konjima i konjarstvu posvećivalo dosta pažnje, ali su iz te brige i pažnje nastali i običaji.
- Na Božić ujutru momci su odlazili na Savu, Drinu, Janju, Dragaljevac ili neku drugu tekućicu, čak i po nekoliko kilometara, da donesu vodu. Sipali su ih u drvene posude, pa u njih stavljali dukat ili neki drugi metalni novac i crvenu jabuku i umivali su se. Tom vodom su prali oči, nozdrve i kopita svojih konja, a onda su obučeni u svečanu odjeću, stavljali nova sedla i jahali konje, kazuje o ovom običaju Stanislav - Saša Jovanović iz sela Popova, veliki zaljubljenik u ove životinje i poznavalac konjarstva.
Nakon ritualnog umivanja, koje ima za cilj da sa ljudi i životinja tekuća voda odnese nečistoću, nečastive i bolesti, momci su obilazili svoje imanje: njive, voćnjake, livade i šume. Jahali su u pravcu kretanja sunca, jer su način obezbjeđivali da im sve u domaćinstvu napreduje.
- Po povratku momci su se okupljali na seoskim raskrsnicama i pjevali. Jahanje su nastavljali kroz selo, a zastajali su samo pored kuća u kojima je bila djevojka za udaju - objašnjava Saša Jovanović.
Božićno jahanje nije se time završavalo, jer su na utrinama, širokim seoskim putevima i livadama organizovane trke konja. Ovi običaji bili su gotovo zaboravljeni, jer je sve manje konja u semberskim selima. Zahvaljujući entuzijastima i nostalgičarima konji se vraćaju u ravnicu između dvije rijeke.
- Uglavnom se nabavljaju rasna grla sa pedigreom i uzgajaju se na savremeni način u modernim štalama. Koriste se za jahanje, trke, vožnju fijakera i čeza. Dobro je što konje vole mladi ljudi koji se i ne sjećaju vremena kada su semberskim putevima rzali uhranjeni paripi i ždrebice. S ponosom pominjem mlade Sinišu i Jovana Yeliće iz sela Gradac kod Bijeljine, koji imaju tri rasne kobile. Oni su prvi obnovili običaj božićnjeg umivanja i jahanja oko imanja ističe Saša Jovanović, napominjući da je bitno da prije ulaska u selo da konji okvase noge u tekućoj vodi.
- Naši stari su vodu donosili sa obližnjeg potoka, a u vedro su stavljali dukat i jarkocrvenu jabuku. Ispred štale umivali su se svi muškarci iz naše kuće koji će tog jutra jahati konje. Svaki od njih je imao svoje grlo, pa ga je i umivao. Dukat u vodi bio je simbol zdravlja, iskrenosti, svjetlosti i poštenja, pa smo moj brat i ja nastavili tu tradiciju. Običaj je i da se nakon našeg i umivanja konja jabuka da najstarijem grlu u štali da je pojede. Tako i mi. Naše kobile inače hranimo i jabukama, pa zato i ovu iz vode pojedu u slast - kaže Siniša Yelić.
Božićno jahanje konja ima i praktičnu korist. Naime, krajem decembra i početkom januara ove životinje su u štalama, jer nema ratarskih i drugih poslova. Takozvano "ležanje" konja, značajno utiče na njihovo zdravlje, jer dobijaju na težini, ne kreću se, pa im i mišići na nogama olabave, opuste se. Ako takvo stanje mirovanja konja potraje duže, prema riječima Stanislava Jovanovića, javlja im se neobično oboljenje u narodu poznata kao "praznična bolest".
Među božićne i novogodišnje običaje u Semberiji ubrajaju se i sankanje djevojaka i momaka 14. januara, na Mali Božić ili Pravoslavnu novu godinu. Na sankanje se polazilo prije podne. Djevojke su grivu i repove konja ukrašavale raznobojnim vunenim pletivom onim koje su koristile za tkanje ćilima, jastuka i darovnine za udaju. Dominirala je crvena boja, koja je značila zdravlje. Momci su ukrašavali sanke, takozvane paradne saonice, pa u njih uprezali nahranjene i istimarene konje. Onda su svi zajedno išli na sankanje po svom, ali naročito po susjednim selima.
Ovaj običaj se održao i do našeg vremena, a kada nema snijega, konji se uprežu u fijakere. Svrha sankanja i voženja fijakerom jeste da djevojke i momci pokažu svoju novu, svečanu odjeću, da ih vide u drugim selima, ali i da, bez prisustva strogih roditelja, bar neko vrijeme budu sa onima koje vole.
- Jahanje i uprezanje konja na Božić i Novu godinu po vjerovanju trebalo bi da zaštite zdravlje ukućana i stoke, jer su konji oduvijek bili najzdravije i najljepše domaće životinje - veli Saša Jovanović.
Zdravlje
- Brat i ja nakon umivanja provodamo konje po dvorištu, onda ih uzjašemo i jašemo pravcem istok-zapad, onako kako se kreće i sunce. Obiđemo sve naše imanje. Vodimo računa i o tome kako se zagrijavaju konji, pa kada ocijenimo da su spremni za trk onda i galopiramo. Projašemo i seoskim putevima, ali manjom dionicom, jer su putevi asfaltirani i posuti solju, pa vodimo računa o zdravlju konja - da im ne oštetimo kopita i noge - objašnjava Jovan Yelić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
