Bosanski lingvistička fikcija

Rekao je to za "Glas Srpske" prof. dr Miloš Kovačević, jedan od vodećih stručnjaka opšte lingvistike.

Dodao je da iza tog troimenovanja ne stoji nikakav lingvistički ozbiljan argument.

- Naučni odgovor na pitanje "kojim jezikom govorimo u BiH?" jedino može biti – govorimo srpskim jezikom. Na pitanje "kakvim?" odgovor je još jednostavniji – lošim - tvrdi profesor Kovačević, dodajući da tome doprinosi i pomutnja zbog bijega od priznavanja srpskog identiteta jezika u BiH.

Ugledni lingvista prof. dr Ivan Klajn kaže da je jezik jedan, ali "policentričan", ili "varijantno raslojen", kako se to danas kaže u lingvistici.

On podsjeća da je "srpskohrvatski" oduvijek bio naučni ili zvanični termin, pomalo predugačak ili težak za izgovor, pa su ga Srbi skraćivali u srpski, a Hrvati u hrvatski.

- Bošnjaci ako žele, svoj jezik mogu nazivati i bošnjački, ali ne bosanski, jer bi to značilo da jedan "državni" jezik nameću i Srbima i Hrvatima u BiH. O tome se Odbor za standardizaciju srpskog jezika izjasnio već u prvoj svojoj odluci, početkom 1998. godine, gde se kaže: „Kad je reč o nazivu trećeg jezika u BiH, priznatog i Dejtonskim sporazumom... u srpskome jezičkom standardu, za imenovanje tog idioma, može se preporučiti samo atribut bošnjački - naglasio je Klajn.

Naziv jezika po mišljenju profesora Klajna neophodno je "uskladiti s imenom novopriznatog naroda (Bošnjaci)..."

- Takav stav je potvrđen i dvema kasnijim odlukama Odbora, 2000. i 2003. godine. Ovde je reč o nazivima, a ne o jezicima: nismo „priznali bošnjački jezik", kako nas pokatkad optužuju, nego smo se samo složili da i Bošnjaci, kao i Srbi i Hrvati, imaju pravo da upotrebe svoje nacionalno ime kao ime jezika - naglasio je Ivan Klajn.

Direktor Instituta za srpski jezik prof. dr Sreto Tanasić

kaže da nije sporno da se u BiH govori srpski jezik. I nije moglo biti drugačije.

- U Republici Srpskoj govorimo srpskim jezikom, mada to ne piše u Ustavu Republike Srpske, već zaobilazno, opisno – u tome nam je pomogao visoki predstavnik. Međutim, poznata je činjenica da su Srbi u BiH počeli da se koriste srpskim književnim jezikom i pravopisom koje je ponudio Vuk St. Karadžić i prije nego što je taj književni jezik stekao pravo na upotrebu u Srbiji - kazao je Tanasić.

Dodao je da su i turske vlasti koristile srpski jezik u BiH od pokretanja prvog lista, te da i narodni i književni jezik jeste srpski.

- U pokušaju da se od jednog jezika vještački naprave tri – makar to naučno bilo i nemoguće – poseže se za onim što je jedino moguće: za normativnim razlikama, za bijegom od srpskih karakterističnih jezičkih osobina, za izvještačenošću jezika, za upotrebom riječi koje nikada nisu bile osobina srpskog jezika u BiH (ni kod Srba, ni kod muslimana ni kod Hrvata) - naveo je Kovačević.

On smatra da je kod Srba te "izvještačenosti najmanje, pa bi se moglo reći da je u Republici Srpskoj kudikamo bolji jezik nego u Federaciji BiH, ali samo u tom međuodnosu".

Lingvistički gledano, nema ama baš nikakvog uporišta za postojanje ni bošnjačkog, a kamoli bosanskog jezika. Taj termin ima taman toliku lingvističku osnovanost koliko npr. termin krajiški, mostarski ili bugojanski jezik! Bosanski jezik je, prema strogim naučnim kriterijumima, lingvistička fikcija - istakao je Miloš Kovačević.

Profesor Ivan Klajn kaže da jezik u BiH dobro opisao profesor Ranko Bugarski u knjizi "Nova lica jezika", u kojoj priča anegdotu o holandskom ambasadoru u Beogradu, koji je pred dolazak na to mesto učio srpskohrvatski, pa su mu rekli da se to sad zove srpski.

- Prilikom jedne posete Sarajevu, kako kaže sam ambasador, "obratio se recepcionarki u hotelu na svom najboljem srpskom", na šta mu je ona uzvratila: "Au, što lijepo govorite bosanski!" - ispričao je Klajn.

Muslimani bi željeli da od Vukov(sk)og srpskog naprave nekakav bosanski. Ime jezika im je pri tom vrlo bitno. Ako ni zbog čega, a onda da bi pobjegli od istine, koja za njih nije nimalo prijatna. Hoće da takav "bosanski" bude ne samo ravnopravan srpskom, nego da mu bude i nadređen. Da se srpski u njemu ili pored njega izgubi, da nestane iz BiH - naglasio je Kovačević.

Jeziku se poklanja sve manja pažnja, ne samo da vlada jezička nekultura u svakodnevnom govoru, nego, nažalost, i u jeziku mas-medija, koji imaju najveći uticaj na jezičku svakidašnjicu.

Lingvisti smatraju da su političari najviše "zagadili" jezik.

Da je primjetan nedostatak misaone pismenosti, nejasnosti i zbrkanosti misli.

Dr Sreto Tanasić smatra da je jezik političara primjer lošeg jezika.

- Ne može se političkim jezikom progovoriti stupanjem u političku partiju ili u narodnu skupštinu ili neku drugu plaćenu političku ili državnu funkciju. Čak bih rekao da se preko jezika može utvrditi i svaka druga spremnost nekoga da obavlja određenu političku funkciju. Ne može se oponašanjem naučiti jezik. To nam lijepo svjedoči Šojić u seriji Bela lađa - podvukao je Tanasić.

Dr Klajn kaže da u "globalnom selu" suvereno vlada engleski jezik i mi primamo engleske nazive za mnoge, prije svega tehničke novosti – ali pri tom uzimamo anglicizme i za pojmove koji kod nas već odavno imaju svoje ime!

- Nekada smo iz latinskog uzeli konkurs, kancelariju i audiciju, iz nemačkog marku, šminku i garnituru, ali sada se konkurs pretvara u tender, kancelarija u ofis, audicija u kasting, sve marke su postale „brendovi", garnitura je „set", a šminka je lepša kad se zove „mejkap"- rekao je Klajn.

Dodaje da smo iz čistog pomodarstva i iz duhovne lenjosti prihvatili riječi kao implementacija, menadžment, pasvord, fan i druge, koje po značenju ne predstavljaju ništa novo.

- Za to su pre svega krivi loši prevodioci, koji ni engleski nisu pošteno naučili, ali koji ni na maternjem jeziku nisu dovoljno pisali i razmišljali da bi stekli uvid o opsegu domaćeg rečnika - naveo je Klajn.

Kovačević smatra da javni govor dijeli sudbinu kulture govora, a ona je na niskom nivou. U tome, kaže, najčešće prednjače političari, jer su oni "jezički najeksponiraniji, najistureniji".

- Političari su toliko mnogo zastupljeni u medijima, da se mogu napraviti rječnici njihovih jezičkih nedostataka. Istina, lakše bi se pravili rječnici nedostataka pojedinih političara, nego političkog jezika u cjelini. Jer, danas srpski političari ne polažu mnogo na znanje srpskoga jezika. Veliki ih je broj koji misle da je dovoljno što ga znaju govoriti, ne pitajući se kako i gdje ga koriste - podvukao je Kovačević.

Prema njegovim riječima, političari su jezički toliko malo obrazovani da teško mogu i praviti manipulacije jezikom, što se smatra jednom od najbitnijih osobina političkoga jezika.

- Političari, istina, hoće da budu "u trendu", da svoj govor obogate što većim brojem anglicizama, za koje nerijetko i ne znaju šta znače, jer kad bi znali da za mnoge postoje sinonimne srpske riječi, vjerovatno bi se zapitali ne izgledaju li smiješni ako se prave "pametni" upotrebom nepotrebnih stranih riječi.

Spomenuću samo neke od "hit" riječi, koje su se toliko odomaćile, da se čak i zaboravljaju njihove srpske istoznačnice: asocijacija, brifing, bukmejker, evaluacija, fokusirati se, human, krucijalan, kul, kurikulum, miks, parti, participacija, sertifikat, pres konferencija, profitabilan, rejting, tender, transfer, trend - istakao je Kovačević.

Nisu samo navedene riječi "hit", nego se one gotovo kao u žargonu svakodnevno umnožavaju, tako da, kako reče jedan lingvist, sve više srpski jezik postaje anglosrpski.

- Posebno karikaturalno zvuče date riječi kad se stave u njima neprimjeren kontekst, pa odaju jezičku pomodnost govornika, a zapravo njegovu jezičku nekulturu - rekao je Kovačević.

Tanasić upozorava da sve manje ulažemo truda da znamo dobro svoj standardni jezik i da znamo kako ćemo se njime služiti u različitim prilikama. Tako umjesto standardnog jezika imamo neku mješavinu, lokalnog, dijalekatskog, supstandardnog i standardnog. Naravno, sa dosta začina iz engleskog jezika.

- Izgubila se svijest o brizi za njegovanjem vlastitog jezika. više se trudimo da dobro savladamo engleski jezik, kao da ćemo svi raditi u britanskim ustanovama kulture, kao da Britanci jedva čekaju od nas roman na dobrom engleskom jeziku - rekao je Tanasić.

Miloš Kovačević veli da pretjerana upotreba tuđica ima dvostruki razlog: prvo, neznanje vlastitog jezika, drugo pomodnost u upotrebi jezika. "I jedno i drugo onoga ko ih upotrebljava predstavlja u jezički vrlo lošem svjetlu – kao jezičkog neznalca, ili kao čovjeka stvorenog za "jezičke viceve".

- Šta da kažete pojedincima kad i sama država ima jezički nakaradnu instituciju koja se zove "Parlamentarna skupština", što će reći "Skupštinska skupština". Zar da onda očekujemo da "poslanički delegati" budu jezički bolji od svoje institucije! Pored toliko izmjena i dopuna zakona koje ti poslanici predložiše i izglasaše, nikome ne pade na pamet da pokrene pitanje ukidanja nakaradnog (nonsensnog) naziva institucije u kojoj se zakoni, pa čak i jezički, izglasavaju - naveo je Kovačević.

Klajn smatra da istinsku jezičku kulturu može da formira i ukorijeni samo dobra srednja škola – a mi u srednjoj školi uopšte nemamo nastavu maternjeg jezika.

- Umesto jezičke norme nameće se "pseudonorma", to jest onaj jezik koji čitamo u novinama i čujemo sa elektronskih medija. Tu se onda stvara svojevrsni začarani krug, jer mladi, nemajući nikakve pouke iz škole, imitiraju govorne navike novinara i komentatora (a naravno i političara, pevačica, sportista itd.) koje slušaju iz zvučnika i sa ekrana, a ti novinari i komentatori uglavnom su došli iz iste te škole koja ih ništa ne uči o jeziku - naglasio je Klajn.

On smatra da bi se situacija mogla popraviti kad bi postojala jaka i solidno spremljena lektorska služba.

Borba protiv jezičkih nakaradnosti, po mišljenju profesora Kovačevića, zapravo je borba ne više za ljepotu izraza nego borba za jezički normalnog govornika!

Dakle, borba u odbranu srpskoga jezika, još na jednome frontu. Ne nište ga samo oni koji ga neće pod tim imenom, nego i oni koji ga ne znaju, pa misle da je bolje da ga uljepšaju tuđicama kao neprimjernim mu elementima - zaključio je Kovačević.

Institut

Još prije nekoliko godina predlagao sam, čak i program nudio za osnivanje instituta za srpski jezik u Republici Srpskoj. Oni kojima je to bilo upućeno ostali su gluvi ili su smatrali da to oni bolje znaju i umiju. Rezultati ih najbolje demantuju. Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske u prvom redu. Jer, kad ste čuli ili pročitali da se Akademija oglasila povodom stanja i "zatiranja" srpskog jezika u BiH?! - istakao je prof. dr Miloš Kovačević.

Ćevapi za ponijeti

Kad se neko slabo pripremi za određeni posao, kad nema odgovarajuću osposobljenost, kad je siromašan duhom – to se mora pokazati u jeziku. Pokazatelj je siromašan jezik, bogat raznim poštapalicama, praznim riječima i frazama, pa „hit riječima". One samo u prvom trenutku mogu zavarati, neke se prozru, druge kvare srpski jezik. Na primjer, danas je sve projekat, ko god dođe do novina ili televizije, izjavljuje da realizuje neki projekat. Danas se ustalila za srpski jezik nemoguća veza prijedloga i glagola: to je za ne vjerovati; ćevapi za ponijeti; nije za pričati. Što bi se reklo: naše, a tuđe – naše riječi, a strani sklop, gramatika - naveo je dr Sreto Tanasić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.