Bogatih ima, mecena nema

Direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske književnik Ranko Risojević ističe da ljudi iz kulture bukvalno moraju da "isisavaju" novac i to je tragično.

- Ne da nemamo svijetle primjere, nego imamo tamne primjere. Kod nas ljudi brkaju zabavu i kulturu, pa zbog toga ni nema donacija. U Republici Srpskoj djeluje jedan populizam, gdje se politička elita stalno udvara narodu finansirajući popularne vidove kulture i ne motivišu bogate ljude da ulažu u kulturu - smatra Risojević.

Da mecena u kulturi Republike Srpske nema mišljenja je reditelj, glumac i scenarista Banjalučanin Nikola Kolja Pejaković.

- Ne ulaže gotovo niko. U tradiciji je srpskog naroda da bogati ljudi, industrijalci i trgovci ostavljaju zadužbine ili postaju mecene umjetnika, ali ovi današnji bogataši nisu te krvi. Oni su se obogatili na brzinu, sumnjivim poslovima i načinima u ratu i poslije rata. Oni ne mogu ni da imaju osjećaj za nacionalno i tradicionalno, jer su naciju iskoristili za sopstveno bogaćenje i od njih ne treba puno očekivati - smatra Pejaković.

Dodao je da treba da prođu generacija, dvije, da bi, eventualno, njihova djeca, koje školuju po Engleskoj i raznim Amerikama, postala nacionalno i kulturno svjesna i odgovorna bića.

Jedna od rijetkih firmi koja pomaže mladima u obrazovanju je "Kaldera kompani" iz Laktaša.

Vlasnik ove firme Milenko Čičić kaže da su njihove donacije uglavnom usmjerene na talentovane ljude koji se školuju u inostranstvu.

- Obično ulažemo u kadrove koji trebaju firmi. Rijetki su primjeri da neko stipendira nekoga ko mu na bilo koji način ne treba u radu njegove privatne firme. "Kaldera" stipendira nekoliko mladih ljudi, ali u branši u kojoj i funkcioniše naša firma, a to je trgovina, elektrotehnika, mašinstvo itd. - kaže Čičić.

On smatra da svaki vlasnik privatne firme mora da gleda kako da ostvari profit, pa na osnovu toga i ulaže.

- Do sada nismo pomagali pojedince i institucije kulture, a činjenica je da u kulturu malo ko ulaže i pomaže je. Sve je to kod nas još u povoju. Možda se kroz neko vrijeme i razvije svijest o donacijama, ali sve to iziskuje velike napore nadležnih - naveo je Čičić.

Kulturni život Republike Srpske i rad kulturnih institucija pomaže i Grupacija "Bobar" iz Bijeljine, koja stipendira studente i učenike.

- Svjesni smo da se uspjeh u poslovanju ne mjeri samo ostvarivanjem finansijskih rezultata nego, danas, u modernom društvu on jednako podrazumijeva i aktivnosti u segmentu društvene odgovornosti i doprinosu održivom razvoju. U direktnoj sponzorskoj, donatorskoj i logističkoj podršci raznim društvenim, privrednim, obrazovnim kulturnim, zdravstvenim i sportskim projektima u RS i BiH, Bobar je bio nebrojeno puta - kaže portparol Grupacije "Bobar" Daliborka Predragović.

Prema njenim riječima, "Bobar" je do sada stipendirao oko 1.000 studenata i srednjoškolaca.

Kulturne manifestacije, pomaže i "Tamaris" iz Banjaluke.

- Naravno da treba pomoći kulturu u Srpskoj i mi kad god smo u mogućnosti, to i činimo, naročito kada je riječ o određenim manifestacijama. Istakao bih da smo prije nekoliko dana pružili podršku "Banjalučkoj filharmoniji", koja je imala zapažen nastup u Stokholmu. Zaista se trudimo da pomognemo što više kulturnih, ali i sportskih organizacija i uvijek pokušavamo da kvalitetne projekte i podržimo - istakao je za "Glas Srpske" direktor "Tamarisa" Milorad Janjetović.

Malo ko zna da je elitnu galeriju u centru Banjaluke izgradio i isfinansirao Goran Talić, direktor Zavoda za rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović".

"LTG" galerija bila je domaćin umjetničkim djelima vrhunskih majstora, poput profesora Milivoja Unkovića, Ismara Mujezinovića, Mirjane Lučić, čime je znatno obogaćen kulturni život Banjaluke i Republike Srpske.

Zadužbinar Branko Tupanjac zaslužan je što je sagrađena hercegovačka Gračanica u Trebinju u kojoj su sačuvani posmrtni ostaci pjesnika Jovana Dučića. Ovaj Trebinjac, koji već duže vrijeme živi u inostranstvu finansirao je cijeli kompleks kod Gračanice, crkvu, amfiteatar, Vladičanski dvor i izložbeni prostor u kojem su uvijek vrijedne postavke.

Jedan od najvećih donatora u Banjaluci i na ovim prostorima uopšte je, prema mišljenju Ranka Risojevića, Boris Vukobrat.

- Vukobrat je prije više od 15 godina finansirao jednu muzičku školu u Parizu u kojoj, uglavnom, studiraju talenti sa naših područja. Poznat je po tome što je najviše ulagao u mlade talente, a manje se opredjeljivao za finansiranje nekih kulturnih poduhvata. Posljednje što je bilo na internacionalnom planu urađeno, pred sami rat u BiH, su Dani Pola Valerija - priča Risojević.

Dodaje da je Vukobrat kupio i nekoliko klavira Muzičkoj školi "Vlado Milošević", a jedan klavir je poklonio i Banskom dvoru Kulturnom centru, tadašnjem Domu kulture.

- Po tome šta je uradio za kulturu, Vukobrat je kod nas u Banjaluci najveći donator. On je jako povučen čovjek i ne voli o tome javno da govori. Takođe, praksa mu je da svake godine finansira nekoliko talentovane djece, ali on jednostavno ne želi to da obnaroduje - istakao je Risojević i zaključio da ima mnogo bogatih ljudi koji bi sa lakoćom mogli da finansiraju,

na primjer, izdavačku djelatnost, pomognu bibliotekama, ali to ne čine.

U evropskim zemljama, pogotovo u društvima gdje je kultura bitna stvar, gdje se njena uloga shvata kao sistem unutar koga se ljudskom djelatnošću pomjeraju granice, oblikuje, obrazuje, uređuje, usmjerava razvoj zajednice - situacija je potpuno drugačija. Finansiranje kulturnih događaja, institucija, autora postaje prestižna stvar.

- Bitno je da nametnemo trend, kao društvo-država. Od toga moramo da počnemo, da stavimo kulturu na poziciju koju zaslužuje, jer ona u razvojnom smislu ima veliku ulogu. Tada možemo da se oslanjamo na donaciju privatnih firmi, jer i one će imati svoj interes da nas finansiraju. Jer pojednostavite to - šta znači jednoj privatnoj firmi da finansira određenu kulturnu instituciju, ako to nikoga pa i klijenta te firme ne interesuje? - smatra Vanja Latinović iz banjalučke knjižare "Litera".

Ova knjižara besplatno promoviše talentovane autore, organizujući književne večeri, pružajući svojim korisnicima besplatnu čitaonicu i tako doprinosi bogaćenju književnog života.

O ulaganjima u kulturu u svijetu, možda, najbolje govori jedna od najpoznatijih opera "Bečka opera", koja postoji zahvaljujući privatnim firmama koje se takmiče za glavnog donatora.

- U "Bečkoj operi" zaposleno je 200 radnika, montažera, čistača, bez uprave. Veliki broj ljudi dnevno radi da "Opera" funkcioniše, karte se svakodnevno prodaju, "Opera" ima maksimalan broj radnih dana, i svaki dan se mijenja scena, prodaju ulaznice i turističke karte, ali "Opera" radi u minusu. Zbog pomoći države koja nameće trend da je "Opera" bitna, i privatnih firmi koje se takmiče za glavnog donatora, jer je to prestiž, "Opera" opstaje - istakla je Latinovićeva.

U Republici Srpskoj bogati ljudi i vlasnici uspješnih firmi očigledno još nemaju sluha za investiranje u kulturi, a ni takmičarskog duha, koji postoje među uspješnim ulagačima u razvijenim evropskim zemljama. Zato bogatih ima na svakom ćošku, a mecena gotovo nigdje.

Srbija

Na čelu liste donacija u kulturi Srbije je svakako Madlena Cepter, čiji je posljednji podvig otvaranje prvog privatnog muzeja u centru Beograda. Izložila je svoju kolekciju slika i skulptura, koja je nastajala nekoliko decenija, a koja se prostire na čak tri sprata. Već deset godina radi i prva kamerna opera na Balkanu, sada Opera-teatar "Madlenijanum" u Zemunu. Njoj se može pripisati osnivanje i doniranje Evropske nagrade za književnost u iznosu od 15.000 evra, koja se dodjeljuje svake godine u elitnom "Fuketu" na Šanzelizeu u Parizu, pa "Žensko pero" zajedno sa "Bazarom" i pet hiljada evra nagrade, najzad stipendiranje više od 500 mladih talenata. Među mecenama Srbije je i princeza Jelisaveta Karađorđević sa njenim Fondom. Pomogla je operskoj pjevačici sopranistkinji Nataši Tasić-Knežević, muzikologu Rastku Jakovljeviću, ali i poznatoj glumici Jeleni Stupljanin, koja je zahvaljujući princezi pohađala prestižnu školu glume "Li Strazberg" u Njujorku.

Prošlost

Nikola Pejaković ističe da mecene u kulturi, ali da su jako skromne bile i u prošlosti.

- Što se tiče srpske elite prije Drugog svjetskog rata, pogledajte samo Beograd ili Banjaluku, pun je grad njihovih zgrada-zadužbina. Međutim, komunisti su srpsku elitu pobili i sad imamo diskontinuitet i ove današnje portire i kokošare koji glume elitu - dodao je Pejaković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.