Bliži se kraj obnove Hilandara: Svjetionik pravoslavlja dobija novi sjaj

Tada će svjetionik srpskog pravoslavlja zasijati novim sjajem za hodočasnike i posjetioce.

Uprkos povremenim zvucima mašina, ništa ne može narušiti duhovni mir i snagu molitive hilandarskih monaha, čiji bogoslužbeni krug neprekidno traje već 825 godina.

Skela i ograđeni prostor gradilišta oko Igumenarije i Dohije gotovo su  neprimjetni za vjernike iako se nalaze uz sam ulaz u crkvu, zadužbinu kralja Milutina, to jest njenu zapadnu pripratu sazidanu po nalogu kneza Lazara.

Dohija je nekad bila podrum i služila kao magacin, a kasnije su izrađeni i njeni viši dijelovi i postala je dio Igumenarije, konaka za igumane manastira.

Radovi na obnovi spoljašnjeg dijela manastira trebalo bi da budu gotovi ove godine do manastirske slave Vavedenje 4. decembra, ali će manji dio unutrašnjih radovi ostati za sljedeću godinu.

Hilandar godišnje posjeti i do 15.000 ljudi, hodočasnika i turista, kao i  sveštenika i monaha, kako bi se poklonili svetogorskoj svetinji koju su osnovali Stefan Nemanja i njegov sin Sveti Sava.

Oni su 1199. godine obnovili postojeću zapuštenu crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, na čijem je mjestu kralj Milutin podigao svoju zadužbinu koja je završena početkom 14. vijeka.

Prostor Milutinove crkve podijeljen je na oltar, naos i pripratu, a specifično je, između ostalog, da je to jedina crkva na Svetoj Gori koja ima vrata na pevnicama, kao i to što se u prvoj Lazarevoj priprati nalazi jedinstvena freska Miloša Obilića.

Hilandar ima nešto više od 50 monaha i iskušenika i svakog dana ugosti oko 100 vjernika i posjetilaca, a obezbjeđuje u svojim objektima  smještaj i za 70 do 80 radnika koji na raznim poslovima pomažu manastiru.

Čak i oni koji dolaze u tu svetinju iz turističkih razloga, ne ostaju  ravnodušni i u povratku kažu da su, ipak, bili iz vjerskih razloga, jer su tu pronašli mir i osjetili nešto što do tada nikad nisu.

Vjernici najviše dolaze iz Srbije, regiona i gotovo svih dijelova svijeta, doživljavajući posjetu Hilandaru, kako kažu, kao vrhunac vjerskog života i kao mjesto koje svaki Srbin tokom života mora bar jednom da posjeti iz duhovnih razloga i iz poštovanja prema slavnim precima.

Vjernici tvrde da nijedan čovjek poslije Hilandara više nije isti jer su tokom ili poslije posjete doživjeli duhovni preobražaj.

Mladić Dimitrije Živković iz Zvečana kaže da je prvi put u Hilandaru i da je došao sa ocem koji tu dolazi već godinama.

Naglasio je da se fenomenalno osjeća u Hilandaru i da će se potruditi što češće da dolazi, kao i da je bio u mnogim manastirima na KiM, ali da je Hilandar poseban.

"Ovaj manastir je poseban za srpski narod, a i samim tim što nije u Srbiji treba malo da se potrudimo da bismo došli", rekao je on.

Srbi iz dijaspore, ali i svi drugi koji dolaze u Hilandar, kažu da ih  posjeta toj svetinji podsjeća na poreklo i napaja nacionalnim i duhovnim identitetom.

Milan Đorđević iz Kosovske Mitrovice, koji već 20 godina živi u  Nirnbergu u Njemačkoj, kaže da nije prvi put u Hilandaru i da tu dolazi kako bi se napajao pravoslavljem.

"Jako je važno da dolazimo na ovakvo mesto, kako bismo resetovali način života i napunili baterije. Kod naših ljudi iz dijaspore postoji velika želja da dođu. Trudimo se da dolazimo kad god možemo i dolazićemo", rekao je on.

Na pitanje zašto je Hilandar za njega jedinstveno mjesto, kaže da je četvrti put u toj svetinji i da za njega molitve, ispovijest i pričešćivanje, kao i razgovor sa hilandarskim duhovnicima, znači duhovno prosvjetljenje.

"Pruža hranu našoj duši bez koje ne možemo dalje ma šta mi mislili o tome", dodao je Đorđević.

Saša Tomić iz Nirnberga, rodom iz Veluća kod Trstenika, kaže da je prvi put došao u Hilandar i da je to za njega jedinstvena srpska svetinja.

"Ovo je naša najveća svetinja. Došli smo da se pomolimo Bogu, unutra je neki  jedinstveni mir, bio sam u puno manastira ali ovako nešto je neopisivo. Svaki Srbin bi trebalo bar jednom da dođe da vidi ovo", rekao je on.

Dodaje da redovno ide u crkvu u Nirnbergu i da je upravo crkva mjesto koje spaja Srbe u dijaspori.

"Nema veze ko je odakle, svi idemo u istu ckrvu. Ona je mesto našeg  okupljanja za praznike i u drugim prilikama, za naša druženja. Tu nastaju  prijateljstva i kumstva. Deca idu u crkveni folklor, tako da nam crkva mnogo znači. Sa crkvom organizujemo i neka druga putovanja", naglasio je Tomić.

Željko Gligorević iz Zvornika u Republici Srpskoj kaže da je treći put u posjeti Hilandaru i ističe da taj manastir puno znači za svakog Srbina pravoslavca jer je jedna od kolijevki naše duhovnosti.

Navodi da je taj manastir jedinstven zbog našeg velikog svetitelja Svetog Save i poručuje da svaki Srbin pravoslavac treba da dođe u Hilandar i osjeti "susret zemaljskog i nebeskog carstva".

Hilandarski monasi tradicionalnim načinom života i dubokom predanošću molitvi, u duhovnoj zajednici sa svetima, nadilaze granice materijalnog i već tu žive u predvorju carstva Božijeg.

Monasi zbog fokusiranosti na molitvu, kako za svoje spasenje tako i  svih drugih, kao i duhovno usavršavanje, mnogim posjetiocima djeluju odsutno i pomalo negostoprimljivo, iako su u svakom trenutku spremni da izađu u susret kada im se neko obrati.

Kada neko dođe u Hilandar, gdje je svaki pedalj osvećen i isijava energijom molitve, bez mobilnog telefona i interneta, "izvuče" se iz  savremenog života, dublje zagleda u sebe i usmjeri ka duhovnom.

Najvažnija ikona u Hilandaru i jedna od najpoštovanijih u cijelom  pravoslavlju je ikona Bogorodice Trojeručice, pred kojom su se desila mnogobrojna čuda i pred kojom vernici bez izuzetka čine velike metanije - zemne poklone.

Ikona je poznata po tome što se pred njom dogodilo čudesno iscjeljenje sirijskog monaha i teologa iz osmog vijeka Jovana Damaskina kome je odsječena ruka, koji je iz blagodarnosti prema Bogorodici i radi podsjećanja na čudo dao da se na donjoj lijevoj strani doda srebrna ruka na ikoni.

O mnogobrojnim iscjeljenjima do današnjice svjedoči vredan nakit na ikoni koji su darivali vjernici u znak zahvalnosti. Hilandar ima ukupno 1.436 ikona i ima jednu od najvrednijih zbirki ikona na Svetoj Gori.

U riznici Hilandara su i druge čudotvorne ikone iz vizantijskog perioda, veliki broj rukopisnih povelja srednjovekovnih vladara i unikatnih rukopisnih knjiga, a biblioteka manastira je najznačajnija stara srpska biblioteka.

Jedna od nezaobilaznih svetinja u manastiru gdje se okupljaju vernici jeste i bunar Svetog Save, a nalazi se ispod prozora gdje se upokojio Stefan Nemanja, sveti Simeon Mirotočivi. Sveti Sava je pronašao vodu tokom gradnje manastira. 

Vjeruje se da će kada čudotvorna vinova loza Simeona Mirotočivog prestane da rađa, to biti znak da je došao kraj vremena.

Monasi kada imaju redovan bogoslužbeni ciklus provode u crkvi  najmanje osam do devet sati dnevno, a kada su veliki crkveni praznici i više.

Pored toga monasi obavljaju i razne poslove u manastiru za koje imaju poslušanje.

U ljetnjem periodu prva služba (polunoćnica) počinje u četiri sata ujutru. Liturgija je u nastavku i počinje oko sedam sati. Zimi služba počinje u dva sata ujutru, a tokom jeseni i proljeća u tri sata.

Monasi računaju da novi dan počinje sa zalaskom Sunca, to jest  večernjom službom, koja ljeti počinje u 17 časova, nakon čega slijedi večera, poslije koje se služi povečerje. Ima pet osnovnih bogosluženja, a to su polunoćnica, jutrenje, časovi, liturgija, večernje i povečerje.

Po vizantijskom računanju vremena razlika u odnosu na naše vrijeme može biti između šest sati zimi i četiri sata ljeti.

Crkvenjak nakon što zazvoni pola sata prije službe, obilazi oko crkve jednom udarajući u klepelo, nakon čega počinje prva služba - polunoćnica.       

Poslije te službe počinje jutrenje koje je složenije u odnosu na jutarnje službe u crkvama van manastira i podrazumijeva čitanje svetih tekstova i paljenje svetiljke na velikim čiracima.

Slijedi liturgija tokom koje se u vidu žrtve prinose Bogu hljeb i vino koji se putem molitve pretvaraju u tijelo i krv Gospoda Isusa Hrista za pričešće vjernika. 

Nakon liturgije slijedi prvi od dva dnevna obroka u trpezariji. Kada se monasi i vjernici smjeste u trpezariji, iguman udara o zvonce na šta svi ustaju i nakon molitve svi se prekrste i počinju da jedu.

Jedan od monaha dok se objeduje, sa amvona - predikaonice koja se nalazi uz zapadni zid prostorije, čita najčešće žitije svetitelja. Van velikih postova redovno se posti ponedjeljkom, srijedom i petkom, kada se kuva na vodi i ne služi se vino.

Prva trpeza je oko osam sati tokom ljeta, a zimi oko šest, dok je drugi obrok poslije večernje službe oko 18 časova ili 16 sati zimi.

Tokom Velikog posta od ponedjeljka do petka je samo jedna trpeza, a subotom i nedjeljom dva obroka sa hranom spremljenom na ulju.

Hilandar je jedini od ukupno 20 manastira na Svetoj Gori, autonomnoj  zajednici pravoslavnih monaha, koji ima podršku ljekara 24 sata dnevno, koje obezbjeđuje Hilandarsko ljekarsko društvo. Oni se smjenjuju na sedam dana i obično u paru dolaze ljekar i tehničar.

Na usluzi Hilandaru je i sanitetsko vozilo, kao i jedan vatrogasni kamion koji je stalno pored manastirskog kompleksa.

Najrazorniji požar na Hilandaru izbio je u noći između 3. i 4. marta 2004. godine, kada je uništeno i teško oštećeno 5.897 metara kvadratnih ili skoro 55 odsto korisne površine i manastirskih zdanja.

Požar je počeo nešto nakon jedan sat po ponoći u jednom od dimnjaka sjeverozapadnog konaka Igumenarija i susjednom objektu Dohija.

Ubrzo se požar, zahvativši suvu drvenu krovnu konstrukciju pokrivenu kamenim pokrivačem, proširio i na cijelu sjevernu stranu manastirskog kompleksa sve do crkve Svetih Arhangela i pirga Svetog Save.

Hilandar je četvrti po redu u hijerarhiji svetogorskih manastira i jedan od najznačajnijih duhovnih i kulturnih središta srpskog naroda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.